Nazorove pjesme religioznoga sadržaja

Ja vjerujem. Poezija religioznog nadahnuća naslov je zbirke pjesama Vladimira Nazora objavljene u izdanju Glasa Koncila

Knjiga, koju je priredio književnik i vrsni poznavatelj Nazorova književnog stvaralaštva dr. sc. Nedjeljko Mihanović, prvi put na jednom mjestu donosi sve pjesme Vladimira Nazora koje za temu imaju religiozne sadržaje, kao i one pjesme koje u bilo kojoj varijanti upućuju na transcendenciju. Pjesme u ovom izboru uvrštene su kronološkim redom njihova objavljivanja u pojedinim zbirkama. Uvrštene su i one pjesme koje je autor objavljivao u periodici, a nije ih uvrstio ni u jednu svoju zbirku, te neobjavljene pjesme sačuvane u njegovoj ostavštini.

Naslov zbirke „Ja vjerujem“ izabran je prema istoimenom naslovu jedne od njegovih pjesama i njime se željelo naglasiti Nazorov religiozni svjetonazor, kojemu je od djetinjstva do kraja svojeg života u nutrini svoje duše pjesnik ostao vjeran, a nasuprot pokušajima da ga se prikaže kao simpatizera i pripadnika materijalističkog pogleda na svijet. Dok se u prvoj fazi Nazorova pjesničkog stvaranja njegovo doživljavanje svijeta očitovalo u mitskom, legendarnom, epskom, homerskom, dionizijskom osjećanju snage, zdravlja i iskonske prirode, dvadesetih godina 20. stoljeća rađa se u njegovoj svijesti nova inspiracijska obuzetost u imaginaciji zvjezdanog smisla transcendencije. Nazor je u svim svojim stvaralačkim fazama pisao i objavljivao poeziju religioznog nadahnuća, u kojoj se posve jasno očituju temeljne crte njegova religioznog motrenja svijeta. U toj biblijskoj koncepciji čovjeka i umjetnosti on će obnoviti svoj unutarnji život, osvježiti svoje dojmove, uspostaviti sabranost lirskog subjekta, naći nove izvore nadahnuća i nove poetske sadržaje. S retoričko-klasicističke manire prelazi na neposredan izraz unutarnje senzibilnosti uvjetovan pjesnikovom egzistencijalnom upitnošću i katoličkim pogledom.

Već u Novim pjesmama (1913.), Nazora napuštaju dionizijski zanosi i satirski prizori, a javljaju se intimni tonovi „unutarnjih ritmova“ (Intima, 1915.), platonska snatrenja petrarkističke trubadurske ljubavne nježnosti (Pjesni ljuvene, 1915.), sentimentalni šapat davnih dana (Niza od koralja, 1922.), da bi u posljednjoj fazi stupio na prag nadstvarnog svijeta mistike (Pjesme o četiri arhanđela, 1927.) –
 

Poganizam i vitalizam bivaju nadvladani spiritualizmom koji se uzdizao prema misticizmu i ezoteričnosti; slika svijeta uzdiže se do nadnaravnog i Apsolutnog, a izražaj dobiva smireniji ton misaone nadnaravne duhovne spoznaje. Prateći svojom sviješću protjecanje vremena što teče prema Vječnosti, našao se na pragu transcendencije. U njegovoj poeziji javljaju se ontološke preokupacije kao novo prevrednovanje dosadašnjih vlastitih duhovnih vrijednosti i obraćanje Vječnosti, što valja shvatiti i kao težnju čovjeka da pod svaku cijenu zadobije nešto od onoga što je za njega u ovom svijetu izgubljeno, a to je „besmrtnost“. Zato je u Nazorovu unutrašnjem trenju uduha neprestano nazočan i onaj ontološki: Memento mori!

Iz Nazorova pjesničkog djela proizlazi da je umjetnost estetički jača od stvarnosti jer se u umjetnosti očituje esencijalnost zbiljskog svijeta. Kritika je Nazorovu transformaciju poganstva u kršćanski misticizam u Pjesmama o četiri arhanđela većinom ocijenila kao staromodnu, kao dalek i apstraktan svijet, prazne i pasivne egzaltacije, a kasnije joj je marksistička kritika ideološki poricala svaki estetski smisao i smatrala je defektnim dekadentnim srozavanjem njegova nadahnuća i stvaranja.

U bivšem komunističkom režimu taj religiozni dio Nazorova pjesničkog stvaralaštva bio je sustavno i svjesno prešućivan. Međutim, nove spoznaje o pravoj istini posljednjih sedam godina Nazorova života, o čemu Mihanović govori u uvodnom eseju na početku te u intervjuu objavljenom u tjedniku Glas Koncila, koji se donosi na kraju knjige, pružaju drukčiju sliku o velikome hrvatskom pjesniku od one koju je komunistička propaganda godinama prikazivala. Stoga će zbirka Nazorove religiozne lirike svakako pridonijeti da se dobije potpuna istina o liku i djelu toga hrvatskog pjesnika. Najveće priznanje vrijednosti Nazorova religioznog pjesništva nalazi se u činjenici da je njegova pjesma „Vjesnik“ uvrštena u hrvatsko izdanje „Časoslova Božjega naroda“ (božanski časoslov – svećenički brevijar) i postala sastavni dio službene liturgijske molitve Katoličke Crkve.

Nives Matijević