SOLUS CATHOLICUS – Đavao kao metafizički “jadničak”

Ako smo Kristovi, nemamo se čega bojati

U korizmenom vremenu kojega ove godine na osobit način proživljavamo unutar Jubileja milosrđa, kršćanin je pozvan što hitnije otkriti lice tog milosrdnog Boga, ali onoga istoga Boga koji nas u Isusu Kristu poziva na promjenu života. U jednoj molitvi korizme molimo Boga da nas oslobodi od „navala duha zloće“, a tom duhu zloće koji je sam Neprijatelj Boga i čovjeka, đavao i sotona, kaže Isus – možemo se oduprijeti samo postom, molitvom, ali i dobrim djelima. Jer, sotona je bijesan kada se čovjek odluči za Isusa Krista. Svaka duša koju on gubi i s kojom ne uspijeva ostvariti svoje paklenske naume, izložena je velikim napastima i na sve moguće načine đavao pokušava tu dušu strmoglaviti u propast. Đavao je zapravo jedno moćno stvorenje, on ima moć podjarmiti čovjeka, ukoliko mu to čovjek dopusti, ima moć podjarmiti svijet ukoliko mu to svijet dopusti, ali on nikada nije jači od Isusa Krista koji je Bog. I u tome je njegova cjelokupna tragedija. On na sve moguće načine pokušava biti poput Boga, želi se postaviti iznad Boga, a zapravo je u svojoj biti jedan metafzički „jadničak“. A tu njegovu metafizičku bijedu najsavršenije nam pokazuje evanđelje od Prve korizmene nedjelje u kojem on u pustinji napastuje Isusa i mami ga za požudu tijela, požudu očiju i oholost života.

Đavao je kao tragično biće u sebi duboko svjestan da je poražen i zbog toga iz svojega očaja i „non serviamskog“ (ne ću služiti) usklika on na sve moguće načine želi razoriti Isusovo nutarnje jedinstvo sa nebeskim Ocem i tako uništiti Isusovo poslanje. Đavao to ne čini samo sa Isusom, nego i sa Isusovim učenicima. I njih on pokušava pridobiti za određeni grijeh i porok i odvratiti ih od onog božanskog djela i nauma na koje ih je Isus odabrao. Ali moramo biti svjesni jedne duboke antropološke i kršćanske činjenice. A ta je da nam đavao ne može ništa ukoliko je naša slobodna volja usmjerena prema Bogu, ukoliko snagom Duha Svetoga vježbamo svoju volju i predajemo njemu svoj život. Đavao je istina, moćno stvorenje i na tisuću načina pokušava, a na žalost i uspijeva pridobiti ljude na grijeh i okorjelost u grijehu, ali ono što na najsavršeniji način pokušava, jest uništiti Crkvu Božju kroz progone. I to danas pokušava na razne načine. Ako to ne uspijeva fizički u zemljama Bliskog istoka, onda to čini u zemljama u kojima je demokracija samo privid, a to su razvijene zemlje, gdje su kršćani na sofisticiran način proglašeni neprijateljima demokracije, tolerancije i ljudskih prava, psuje ih se, vrijeđa i napada na sve moguće načine kao zatucane i zaostale.

A to je također jedna vrsta uvertire za radikalne progone protiv kršćana koji bi mogli postati i fizički. Isus se radikalno u pustinji odupro đavlu, razorio je njegova djela. Đavao je čovjekoubojica od početka, otac je laži, želi čovjeka namamiti na grijeh, duhovno ga ubiti, a onda ga strovaliti u pakleni oganj, što nam svjedoči Objava. I zbog toga nas Isus upozorava da se ne trebamo bojati onoga koji nam može naškoditi tjelesno, nego onoga koji dušu i tijelo može baciti u pakao. Što to znači? To znači da je nužno i bitno uvelike i tako uzljubiti Boga da jedini strah koji treba prožeti naše biće jest u tome da ne sagriješimo. Treba se bojati grijeha. A ako i sagriješimo – Isus Krist Pravednik je pun ljubavi koji nam grijehe oprašta u sakramentu ispovijedi koji je posebno aktualan u ovom Jubileju milosrđa. Ako smo Kristovi nemamo se čega bojati. Čak niti svojih neprijatelja koji nas progone. Jer, ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kaže Pavao.

Pavle Primorac