Gorane Radmane, 7. veljače tvoji su pobili širokobriješke franjevce!

Za dom spremni je međunarodni poklič

Negdje manje negdje više, iz Zagreba Marić piše. Veliki Stipe Vuković iz Splita je krivac za sve. Još davnih 70-ih godina njegov kratki tekst među pismima čitatelja, na dnu novinske stranice, te datum na vrhu, bile su jedine dvije istine u tadašnjim novinama. S njegovim kolegom, dugogodišnjim turbopublicistom i piscem skrivane hrvatske istine Matom Ćavarom se, uz kavu, susretnem skoro svaki dan. Hrvatska istina je i danas na velikim mukama, ali svi pokazatelji govore da vrijeme radi za nju.

Danas imamo slobodne portale, par hrvatskih listova i televizijskih kanala; Bujicu, Ozanu Bašić, Markov trg… Tako govori ovih dana veliki širitelj hrvatske istine prof. Zvonimir Šeparović na tribini u Klubu veterana Domovinskoga rata. Kada HTV postane hrvatski, tada će se ovaj film prikazivati i na njoj. Izjavio je ovih dana Jakov Sedlar, koji je osvanuo u New Yorku a omrko iste večeri u Zagrebu, u Hrvatskom slovu, gdje je prikazivan njegov film „Ustaše“. Nisu me još gađali kamenicama, ali poslije prikazivanja moga filma „Četverored“ 90-ih godina, kamenovan sam ciglama, koje su letile prema meni, evo upravo ovdje, jedan kilometar daleko od ove dvorane. Film će se ubrzo početi prikazivati u Izraelu i SAD-u.

Izdvojit ćemo par detalja iz njega.

– Kada jednoga dana, i ja vama budem mogao reći laku noć, bit ću tada najsretniji, izjavio je u Beogradskoj skupštini 1928. godine, poslije velikog masakra nad hrvatskim zastupnicima, svom srpskom kolegi, tadašnji hrvatski zastupnik dr. Ante Pavelić.

– Na pokopu ubijenog kralja Aleksandra 1934. godine, među crnim zastavama i obilježjima koji su žalili za njim, nalazila se, na istaknutom mjestu, i Hitlerova kukasta svastika.

I velika dvorana Vijenac na Kaptolu je u funkciji hrvatske istine. Ovih dana su, i ona i njene dvije rezervne dvorane bile krcate zbog prikazivanja filma o zločinima Armije BiH nad Hrvatima sjeverne Hercegovine (Uzdol). Etnička i vjerska pripadnost bila je njihova krivica.

Bandić, Mesić, Radman, Tito, bedževi…

Braniteljski šator u Savskoj 66 djelovao je kao pravi hram kulture. Predstavljanje knjige pjesama o Domovinskom ratu popraćeno je i nastupom ženskog pjevačkog zbora s domoljubnim pjesmama. Đuro Glogoški se zahvalio i dodao. Mada danas nije moda velikog čitanja, neka su pjesme napisane. One će jednoga dana ući u školsku lektiru, koju lektiru staru sto godina čitaju naši današnji školarci.

Da kojim slučajem vjernici franjevačke crkve u Aveniji Gojka Šuška gledaju Radmanov prvi program HTV-a, u čijem jutarnjem vremeplovu za 7. veljače nije spominjan nikakav partizanski zločin nad franjevcima u Širokom  brijegu 1945. godine, moguće ne bi napunili crkvu, molili se za duše pobijenih franjevaca i slušali biskupove evanđeoske poruke o praštanju kao pobjedi nad zlom. Svećenik domaćin se na kraju zahvalio biskupu, desetcima svećenika i vjernicima, a posebno je pozdravio zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, čiji je nekadašnji Tito-bedž poslužio kao francuska salata uz obilni trapistopršutski domjenak s uštipcima i sirom iz mišine poslije mise. Također prisutnog Darija Kordića, mikrofon je ovoga puta zaobišao.

Uzdaj se u se i u svoje kljuse, zaključak je poslije sramne haaške presude za genocid. Curo moja bolje bi ti bilo da si slijepa, nego da si tako lijepa, govorila je iskusna baba lijepoj djevojci. Za Hrvatsku, ljepoticu pravu, sa svih strana otimlju se za nju. Kroz cijelu povijest, sa svih strana okupatori, a iznutra domaći izdajnici, petokolonaši i plaćenici. Padaj, diži se. Padaj, diži se. „Borba se nastavlja, za dom spremni“. S ovim starim hrvatskim pokličem završi on svaki svoj tekst. Naš poznati filozof je pravi biser u hrvatskoj penkala kruni, jer se na teoretskom planu zna najbolje nositi sa svim širiteljima protuhrvatske mržnje. Stvari naziva svojim pravim imenom, pa je zato šikaniran i marginaliziran.

I naša bijela kamena splitska ljepotica, HOS-ovka djevojka sa zlatnom ogrlicom oko vrata, na kojoj je ugravirano „Za dom spremni“, a koja zlatna slova šalju svoju svijetlost do svakog kutka gdje stanuje njezina domovina, im je meta. Ista meta, iz istih razloga, im je bila i novčanica kuna, zbog koje su se jedno vrijeme ljutili, pa se na kraju odljutili. Za dom spremni, taj internacionalni pozdrav i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti, napadaju najviše oni koji najviše pričaju o internacionalizmu i budućnosti. A on je samo zajednički obrambeni poklič, koji svaka svjetska nacija prirodno sadržava u sebi, štiteći preko njega svoje svetinje, dom i domovinu, od mogućih tuđinskih napadača. A nacije su budućnost. „Vrijeme nacionalnih država tek dolazi a ne prolazi“ (dr. Zdravko Tomac, 7 dnevno, 30. 1. 2015.). „Svijet će se i dalje mrviti na 500 novih država“ (sociolog dr. Stipe Šuvar, Vjesnik, 31. 10. 1999., Večernji list, 24. 10. 1999., i „Dječak s kamena“ Žarko Marić, 2004., str. 71.).

Našim raznoraznim jugoslavenima, nacionalistima nepostojeće jugonacije poručujemo: Mi navijamo za vas, pomažemo koliko možemo ali i vi morate shvatiti da je svak sebi najbolji doktor, i da je puno prirodnije da se vi prilagođavate nama nego mi vama.

Žarko Marić