Biblijskih 40 dana

Vukovi u Saboru, koji kolju našu djecu

Potopne kiše padale su 40 dana dok je Noa sa svojom ženom, tri sina i njihovim ženama te pa-rovima životinjskih vrsta boravio (plovio) u Arci. Građani Ninive 40 dana su postili i molili, kako im je prorok Jona naložio, i nisu doživjeli sudbinu Sodome i Gomore. Mojsije je 40 dana boravio na Sinaju da bi primio 10 Božjih zapovijedi. Prorok Ilija je boravio 40 dana u pustinji zbog očaja kako ga Izraelci ne slušaju što im Bog poručuje da se obrate. Krist je boravio u pustinji 40 dana dok se pripremao za apostolat, tj. svoju evanđeosku misiju na zemlji. Isti je 40 dana nakon uskrsnuća uzašao na nebo. Napokon i mi kršćani kroz 40 dana u godini na poseban način vršimo pripravak do proslave Kristova uskrsnuća. A korizma (40) počinje danom čiste srijede pa sve, kako rekosmo, do blagdana Uskrsa. Ali nedjelje (dan Gospodnji) se ne broje u tom razdoblju. Lijepo je čuti, a korisno bi bilo i u što većem broju sudjelovati, kako se ipred nekih naših bolnica-klinika, gdje se vrše pobačaji, grupe ljudi mole Bogu da se što više spasi nerođene djece kojima prijeti pobačaj i to brojem od 40 dana. Ponukan sam ovo pisati osobito zbog članka (don) Luka Vuce objavljen u Hrvatskom tjedniku od 26. veljače 2015. pod nazivom: Narod na umoru. Ali ovo mu nije prvi članak takvog sadražaja.

Pisao je više puta, čak i u istom tjedniku, kao i u Glasu Koncila, a ja sam pokušao replicirati, no tek mi je jednom objavljeno na portalu Hrvatski fokus. On, naime, svom žestinom i ljutinom napada državu ili njezine institucije, tj. okrivljuje za odumiranje nacije. Bože sačuvaj da bi Crkva u Hrvata ili bar netko iz tog kruga bio kriv ili odgovoran za postojeće stanje nacije odnosno demografije. Dapače on u svom tekstu članka na jednom mjestu ističe ovako: „Čuje se posvuda da bi i Crkva kod nas mogla više učiniti da se u najmanju ruku više rađa. Bilo bi lijepo da župnici kod upisivanja djece u Maticu krštenih upišu i redni broj rođene djece u braku. Tako je jedan župnik na početku Nove godine pročitao imena treće, četvrte, pa i pete djece i njihovih roditelja, jer samo taj broj djece osigurava opstanak naroda. Prepuna je crkva pljeskala tim roditeljima. Bilo bi još bolje da im je dan kakav materijalni dar. Ali dobro je da se pohvale roditelji koji osiguravaju svojom žrtvom opstanak ovoga naroda“. I je li to sve od jednoga don Luke!? O ne, i ja ovdje navodim o tome „više učiniti“.

Da, zar ne bi mogla jedna župska zajednica, predvođena svojim župnikom, također odraditi svojih 40 dana nekakve molitve ili pobožnosti za nerođenu djecu kojoj prijeti ubojstvo pobačajem ili pak molitva za opstanak naroda kako ovdje don Luka navodi? Ajde recimo pa bar jedan sat dnevno: krunica, litanije, klanjanje pred Presvetim ili križni put? Pa i ne mora cijela župska zajednica, ali djelomično i da se podjele po danima i da se svi nekako izredaju, koji redovito nedjeljom dolaze na misu kroz tih 40 dana? Jeste li vi don Luka, pa i toliki župnici, kroz svoj mandat župnikovanja izrekli makar ukupno 40 propovijedi o pobačaju ili psovci u hrvatskom narodu? A možda čak jeste 40 članaka o odgovornosti ili krivnji države za ovo ili ono, ako ne i mnogo više? Naravno, netko će reći, kako nisam naveo što don Luka piše u svom članku protiv države ili njezinih institucija. Pa evo za ilustraciju jedan isječak: „Samo neke općinske i županijske vlasti potpomažu rađanje troje i više djece. Ali to je samo kap vode na užarenom kamenu ove pustinje (ovo i don Luka spominje pustinju, možda jednom bude i 40 dana; m.o.). Iako se sada naveliko piše o zlu demografskog potonuća naroda, vlasti se prave kao da toga nema“.

A kako ili koga prozvati za one koje ste vi krstili, pričestili, biskupi krizmali, pa vi opet vjenčali a da toliki i toliki, baš od tih, ubijaju nerođenu djecu, psuju na sva usta Boga i svetinje? Možda državu? Ili…? E, moj don Luka! Strašno, ali baš strašno me asocira ova vaša rečenica iz rečenog članka na na vukove-roditelje i na ovce-nerođenu djecu, ovako: „Još nismo, primjerice, čuli da više ne treba štititi vukove nego ovce, a što ne stoji državu ni jednu lipu“. Koliko se, doista, Crkva u Hrvata zauzima za nerođenu djecu ispred vukova pod imenom „pravo na pobačaj“, a oni kolju li ga kolju, nezaustavljivo već tamo od 1978. godine a i sadašnji naši zastupnici u Saboru štite te vukove a ne nerođenu djecu. Koliko smo dana pred Saborom protestirali, molili, poput naših branitelja u Savskoj 66 da prestanu štitite vukove koji proždiru našu djecu? A da ne kažem da od tih zastupnika možda je i netko od onih vaših krštenika ili vjenčanika, krizmanika? No, svejedno, bilo kojeg župnika ili biskupa?

Nikola Bašić, Vis