Kako su ljevičari pokušali opravdavati nedemokratsku prisilu cijepljenja cjepivima koja umjesto da liječe, pogoršavaju zdravlje ljudi
[Od kraja 2019. godine, političke rasprave snažno su zahvaćene temom Covida. Naravno, bilo je legitimno da upravljanje ovom pandemijom zauzme važno mjesto u javnoj raspravi, ali vrlo brzo je rasprava paralizirana između s jedne strane pristaša vlade koji ne vide nikakvu krivnju u kapitalističkom upravljanju krizom, vrijeđajući svakoga tko drugačije misli konspirativno, a s druge strane pseudo “antikovidiste” malograđanskog mentaliteta i anticjepivnog i antiznanstvenog diskursa. Kako bismo pokušali jasnije sagledati sve ovo, smatrali smo relevantnim prevesti rezoluciju središnjeg komiteta Komunističke omladinske fronte (FGC), talijanske komunističke organizacije, koja o ovoj temi ima pošteno i po našem mišljenju prosvjetljujuće stajalište (s druge strane, ne dijelimo ideju da bi Kuba, unatoč svojim društvenim postignućima, bila socijalistička, ali da ćemo imati priliku to kasnije razviti…) Hvala.]
Rezolucija Centralnog komiteta Komunističke fronte omladine (FGC). Jednoglasno odobreno 11. rujna 2021.
1. Pandemijska kriza i kapitalističko upravljanje hitnim zdravstvenim stanjem svakodnevno pokazuju nesposobnost ovog sustava da zadovolji osnovne potrebe velike većine svjetskog stanovništva i radničke klase svake zemlje. Ni na koji način nepredviđena i uvjetovana priroda pandemije ne može ukloniti ili zamagliti definitivne političke odgovornosti vlada koje su interese profita stavile ispred zaštite zdravlja stanovništva i radnika. 4,5 milijuna ljudi umrlo je diljem svijeta, uključujući više od 130.000 u Italiji, zbog nedovoljnih zdravstvenih mjera za suzbijanje zaraza, zbog nedostataka u zdravstvenim sustavima koji su rezultat politika napada na socijalnu potrošnju i osnovne usluge, te zbog neravnomjerne distribucije cjepiva koja proizvode velikih farmaceutskih monopola.
2. Cjepivo je ključno sredstvo u borbi protiv pandemije. Dobro dokumentirani rezultati trenutnih kampanja cijepljenja potvrđuju da cijepljena populacija ima drastično niže stope hospitalizacije i razvoja teških simptoma – izbjegavajući zasićenost bolnice, što je bio jedan od uzroka mnogih smrti tijekom prvog nejasnog – i također pokazuju učinkovitost cjepivo protiv infekcije i samog prijenosa virusa. Ovo potvrđuje potrebu da se borimo za univerzalni plan cijepljenja koji jamči pristup cjepivima i tretmanima. U Italiji 3,8 % stanovništva starijeg od 50 godina nije primilo prvu dozu cjepiva. Trenutno je godinu dana nakon početka cijepljenja cijepljeno 70 % populacije starije od 12 godina. S porastom širenja virusnih varijanti, jedan od tri Talijana nije dovršio ciklus cijepljenja. Upravo kašnjenje u provedbi kampanje cijepljenja tijekom prvih mjeseci i logističke poteškoće u jamčenju primjene cjepiva u najrubnijim područjima zemlje predstavljaju ozbiljnu odgovornost uzastopnih vlada ove godine, a koje pokazuju, još jednom, kriminalni razmjer štete uzrokovane progresivnom demontažom javnog zdravlja.
3. Moramo raščistiti teren od svih pozicija koje se u ime “slobode” protive obveznom cijepljenju. Ta se stajališta temelje na tipično buržoaskoj i malograđanskoj viziji slobode, shvaćene kao isključive slobode pojedinca i suprotstavljene općim interesima društva. U odnosu na ova stajališta valja uzeti u obzir objektivnu povijesnu istinu da se socijalna prava često mogu istinski afirmirati i braniti upravo u obliku obveze, kao neotuđiva prava. Nisu uzalud povijesne borbe da se najsiromašnijima zajamči pravo na studiranje prije svega rezultirale zahtjevom za obveznim visokim obrazovanjem, u otvorenom protivljenju “slobodi” izbora u dobi od 10 godina studiranja ili rada u tvornica. Nije uzalud godišnji odmor, odnosno rodiljski dopust obvezan, odnosno prava kojih se zaposleni muškarci i žene ne mogu odreći. Nažalost, znamo što znači “sloboda” izbora hoće li potražiti zdravstvenu skrb ili ne za građane Sjedinjenih Američkih Država kojima se pravo na zdravstvenu zaštitu svakodnevno uskraćuje. Legitimizacija i afirmacija ove reakcionarne koncepcije, koja u ime “slobode” ima za cilj legitimizirati ideju da se stečena prava mogu odreći, mora naići na otpor svih progresivnih i klasnih snaga, bez dvosmislenosti ili prilagođavanja bilo koje vrste.
4. Upravljanje kampanjama cijepljenja u kapitalističkom svijetu odražava, ni više ni manje, iracionalnost ovog sustava. Cjepiva su odmah postala teren komercijalnog nadmetanja između farmaceutskih kompanija, često s nizom kontradiktornih medijskih kampanja usmjerenih na usmjeravanje javnog mnijenja i vladinih politika u korist jednog cjepiva u odnosu na drugo, pomažući raspirivanju nepovjerenja i poticanju širenja protuznanstvenih i reakcionarnih mišljenja uz sustavno širenje alarmantnih vijesti od strane glavnih talijanskih medija. Utrka za brzom proizvodnjom cjepiva na horizontu komercijalizacije, bez ugrožavanja sigurnosti, što je minimalni kriterij uz postotak učinkovitosti da bi cjepiva bila konkurentna na tržištu, dovodi do manje optimizacije. Glavna cjepiva koja su u optjecaju složena su za proizvodnju u velikim količinama i često su neprikladna za distribuciju u mnogim zemljama koje nemaju potrebnu infrastrukturu. Slično tome, neuspjeh u izradi verzije prikladne za administraciju ispod određenih dobnih pragova već isključuje značajan dio svjetske populacije: otprilike jedna sedmina svjetske populacije je mlađa od 15 godina.
5. U isto vrijeme, najmanje milijardu ljudi diljem svijeta, u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, jednostavno je uskraćen pristup cjepivima, zbog preciznih tržišnih izbora velikih monopola i zemalja na vrhu imperijalizma. piramida. U Europi su veliki farmaceutski monopoli koristili svoj monopolski položaj i vršili stalni pritisak na države da dobiju povoljne uvjete od vlada, prije nego što osiguraju potrebne zalihe. Razvoj varijanti uglavnom u zemljama gdje je obuhvat cijepljenja daleko od dovoljnog – kao što je “Delta” varijanta, porijeklom iz Indije, gdje se komunisti i radnici bore mjesecima za slobodan i univerzalan pristup cijepljenju – pokazuje da neutralizacija širenja Covid-19 mora se također i prije svega učiniti na međunarodnoj razini, a za to je ključno razviti borbu proletarijata i narodnih slojeva za slobodan i univerzalan pristup cjepivu u cijelom svijetu. Samo ovaj grafikon dovoljan je da naglasi neadekvatnost zahtjeva za suspenzijom patenata cjepiva i potrebu za širom kritikom kapitalističkog upravljanja u cjelini.
6. Mjere talijanske vlade vezane uz europsku “Green Pass” (sanitarnu propusnicu) smokvin su list iza vlade koja nije htjela preuzeti odgovornost za uvođenje obveznog cijepljenja. Skup licemjernih mjera koje su dio rastućeg trenda država i vlada da se povuku iz javnog upravljanja hitnim zdravstvenim situacijama, vraćajući sve na individualnu odgovornost ljudi. Konkretno, ovaj potonji trend bio je zajednički nazivnik svih politika obuzdavanja tijekom prošle godine, koje su bile usredotočene na stiskanje sloboda u sferi slobodnog vremena – koje primarno plaća restoranska industrija – kako bi se izbjegla daljnja zatvaranja u ključnim gospodarskim sektorima. S druge strane, stalna medijska kampanja ukazivala je na mlade, noćni život ili druge sasvim sporedne aspekte kao odgovorne za zaraze, dok su činjenice pokazivale da su se milijuni zaraza dogodili upravo u tvornicama, skladištima, radnim mjestima i prijevoznim sredstvima. Instrument kao što je proširenje ograničenja “Green Pass”, u kontekstu odluke koju su prije više od godinu dana donijele europske vlade da “žive s virusom”, ograničavajući mjere suzbijanja koliko god je to moguće (politika koja je nije obvezna i koja se razlikuje, primjerice, od one koju je usvojilo nekoliko azijskih zemalja), mogla se provesti kao pomoćna mjera kojom se odobrava korištenje određenih usluga ili aktivnosti od sekundarne važnosti. Ono što se danas događa je vrlo različito. U nedostatku obveze, bez ikakve političke odgovornosti od strane vlade i države, posjedovanje Green Passa ograničava pristup osnovnim uslugama i osnovnim pravima, od vlakova do sveučilišta, do te mjere da zapravo postaje izvor diskriminacije i podjela među radnicima na radnom mjestu. Konkretno, u ovoj posljednjoj sferi Green Pass postaje alat za sprječavanje daljnjih zatvaranja ili usporavanja izvlačenja profita od strane tvrtki, prebacujući odgovornost za bilo kakvu zarazu na radnika. Podudarnost s dostupnošću novca iz PNRR-a (National Recovery and Resilience Plan) djelomično objašnjava ubrzanje uvođenja ovih mjera: talijanski kapitalisti žele uložiti sve u diobu tog kolača kako bi si zajamčili sve veće tržište dionice i dobit, te su spremni iskorištavati svaku mjeru antiradničke prirode. Green Pass treba kritizirati na temelju ovih razmatranja, bez prepuštanja protuznanstvenim i reakcionarnim narativima u vezi s učinkovitosti i korisnošću cjepiva, jasno stavljajući do znanja da alternativa Green Passu nije “sloboda”. izabrati ne cijepiti na štetu javnog zdravlja i zajednice, već naprotiv sveopća i masovna kampanja cijepljenja.
7. Zahtjev za obveznim cijepljenjem kako bi se podržala univerzalna i masovna kampanja cijepljenja – čak i prije svega suočen s mogućnošću davanja dodatnih cjepiva za produljenje razdoblja pokrivenosti ciklusa cijepljenja – ključan je i preokreće logiku indukcije na cijepljenje koje oslobađa odgovornosti pojedinca, čineći pristup cjepivu pravom o kojem država mora brinuti za sve one koji žive u Italiji. To bi također bio središnji alat za izbjegavanje da, pored ograničenih džepova dobrovoljnog odbijanja, i dalje ostanu isključeni iz pristupa cijepljenju oni koji trenutno ne mogu zatražiti cjepivo – poput stranih radnika ili općenito useljenika bez dokumenata ili svi oni koji smatraju da je njihovo pravo na zdravlje ograničeno primjenom članka 5 Lupi uredbe o stanovanju, koji će s putem proširenja ograničenja povezanih sa Zelenom propusnicom vjerojatno patiti od diskriminacije na radnom mjestu i pristupu više i više osnovnih usluga. Ovo obrazloženje je tim više valjano jer se pravna odgovornost države za sigurnost primijenjenih cjepiva odnosi i na “preporučena” cjepiva i na “obvezna” cjepiva.
8. Borbu protiv COVID-19 nije moguće zamisliti samo provođenjem kampanje cijepljenja, jer ni uvođenje općeg obveznog cijepljenja samo po sebi ne može jamčiti izlazak iz bolesti. Druga sredstva za borbu protiv širenja virusa moraju se dodati cjepivu. Prije svega, ozbiljna i stvarna mjera sigurnosti u javnom prijevozu te mjestima studiranja i rada, koja su se posljednjih mjeseci pokazala potencijalnim prijenosnicima zaraze. Drugo, strukturni zahvat za jačanje i reformu javnog zdravstva koje je u borbi protiv pandemije pokazalo sve granice korporativističkog i privatističkog poimanja zdravstva. Treće, uvođenje učinkovitih periodičnih masovnih pregleda koji se provode u mjestima studiranja i rada kako bi se moglo sustavno djelovati u slučaju zaraze u koncentriranim sredinama. Četvrto, pružanje pomoćnih alata za podršku osobama koje su zaražene i koje nemaju prostor za provedbu kućne izolacije bez rizika za svoje sustanare. Činjenica da se borba protiv pandemije isključivo prebacuje na kampanju cijepljenja faktor je obespravljivanja vlasti koja, umjesto da ulaže u provedbu potrebnih mjera, koje smo ukratko naveli, želi staviti na raspolaganje sve raspoložive resurse za potporu kapitalističkom restrukturiranju.
9. Legitimizacija u nacionalnoj političkoj raspravi teorija urota, otvoreno protuznanstvenih i reakcionarnih koncepcija, često pomiješanih s pseudoznanstvenim ili parareligijskim teoretiziranjima, te sudjelovanje medijskog aparata u promicanju tih teorija su značajne pojave koje pokazuju da je kapitalistički sustav iscrpio svu propulzivnu energiju progresivne prirode i da je danas, žrtva vlastitih proturječja, potpuno nesposoban proizvesti stvarnu emancipaciju narodnih masa od njihovog stanja siromaštva, neznanja i praznovjerja. Najiracionalniji porivi zaostalih dijelova sitne buržoazije danas rađaju nove opskurantizme, različite po formi, ali ne i po sadržaju od one koja se već u 19. stoljeću suprotstavljala pojavi prvih cijepljenja protiv velikih boginja, čak i protiv -kampanje cijepljenja vrlo slične današnjima, čak i po svojim argumentima. Shizofrenija kapitala odražava se na političkoj razini kontinuiranim repozicioniranjem pristojnosti na istu temu od strane političkih snaga vlasti – počevši od Lege i M5S – koje su više puta namigivale krugovima “no vax” ili otvoreno podržavajući protuznanstvene pozicije.
10. Nepovjerenje koje u dijelu stanovništva postoji prema cjepivu posljedica je kontradiktorne politike u donošenju mjera za suzbijanje zaraze i nepostojanja ozbiljne informativne kampanje od strane zdravstvenih vlasti. Politike upravljanja pandemijom s vremena na vrijeme određivale su pritiske gospodarskih sektora, koji su zahtijevali i izborili nagli prijelaz s karantena i “crvenih zona” na “svi su slobodni”, tijekom ljetnih mjeseci ili ograničavanje restrikcija na sferu slobodnog vremena jer se virus širi u prijevoznim sredstvima i na radnom mjestu. Djelomično zbog slabosti i slabe ukorijenjenosti klasnih snaga, te se proturječnosti često ne vide kao rezultat primata profita poslodavaca nad zaštitom javnog zdravlja, što stvara nepovjerenje koje se ne može izravno pripisati teorijama zavjere ili ne -vax. Isto tako, indikacije za primjenu različitih cjepiva i napomene Ministarstva zdravlja, koje su također zbog dinamike strane znanstveno-sanitarnom području, pokazale su se neproturječnima. Jasna je politička odgovornost za visok postotak necijepljenih. Nakon toga, tijekom faze distribucije cjepiva, sama propaganda mogućnosti da se pandemija pobijedi samo cjepivom – bez praćenja potrebnih mjera suzbijanja i jačanja osnovnih usluga koje bi uvelike poboljšale učinkovitost – i postojanje stalnog talk show, uglavnom usmjeren na povećanje publike, zamijenio je razvoj jasne informativne kampanje o cjepivu, ozbiljne rasprave. Generirana je neuravnotežena rasprava koja se gradi oko učinkovitosti cjepiva, koja se neprestano propituje bez znanstvenog pobijanja temeljenog na stvarnim podacima, a ne na upravljanju pandemijom ili mjerama kojima je cjepivo trebalo biti popraćeno. Ova dinamika, zajedno s medijskom pretjeranom eksponiranošću, očito je dovela do rastućeg nepovjerenja u znanstvene dokaze i proliferacije teorija bez znanstvene utemeljenosti. Istodobno, polarizacija koja se dogodila u medijima dovela je do ismijavanja sumnji, koliko god one bile legitimne u uvjetima javne rasprave, a automatsko pozivanje na “no vax” pozicije jeneminovno pridonio njihovoj radikalizaciji. Rezultat je još jednom da se za udio necijepljenog stanovništva okrivljuju samo pojedinci. Neophodno je, kao komunisti, rasuđivati o potrebi za istinskim klasnim informacijama o temi koje eliminiraju zavjereničke i opskurantističke elemente, dok se s druge strane suprotstavljaju tim tendencijama da se tvrdi pretpostavljena intelektualna superiornost, koja ne samo da nastavlja poticati klasu razlike u korištenju informacija.
11. Antikapitalistička kritika ne može se svesti na instrumentalnu retoriku usmjerenu na podržavanje antiznanstvenih i reakcionarnih pozicija. Riječ je o pozicijama koje protivljenje cjepivima „koja proizvode multinacionalke i Big Pharma“ žele prikazati kao antikapitalističku borbu. Cjepivo je, kao i svaka roba u kapitalizmu, svakako pretvoreno u priliku za zaradu, ali ideja da je ono glavni instrument kojim veliki monopoli profitiraju od iskorištavanja pandemije je netočna, jer ne uzima u obzir znatno veću profitabilnost lijekova, farmakoloških terapija, pa čak i kozmetike koju te iste tvrtke proizvode i prodaju u velikim količinama. Nepobitna istina da je u kapitalizmu sve roba, uključujući osnovne usluge, hranu koju jedemo svaki dan i proizvode koje koristimo, i da sve proizvode kapitalističke korporacije i multinacionalne korporacije koje rade pod logikom profita, ne opravdava zamjenu borbe protiv kapitalističkih monopola – i podvrgavanja znanosti njima – borbom protiv medicine i znanstvene metode kao takve. Komunisti su potpuno svjesni povijesnog karaktera znanstvene spoznaje, koja nikada nije apsolutna, savršena i nepromjenjiva, već je dio povijesnog razvoja svoga vremena; dobro su svjesni da se znanost može usmjeravati, krivo usmjeravati, iskrivljavati, pa čak i koristiti za posebne klasne interese. Borba za socijalizam je borba da radnici preuzmu znanost i tehnologiju, stavljajući ih pod potpunu kontrolu naroda, usmjeravajući ih prema interesima cijelog čovječanstva, a ne prema profitu nekolicine. Želimo kao dokaz za to primjer, mali, ali značajan, socijalističke Kube, koja je proizvodila potpuno javna cjepiva, lako ponovljiva, i koja je ovih dana postala prva zemlja u svijetu koja je cijepila svu djecu tijekom dvije godine kako bi osigurala njihov povratak u škola.
12. Slabost klasnog pokreta u današnjoj Italiji ogleda se u sklonosti organizacija radikalne ljevice da budu pod utjecajem stajališta izraženih od strane protivničkog tabora, pasivno se prilagođavajući polarizaciji javne rasprave. Odsutnost učinkovitog organskog odnosa s radničkim masama neizbježno je dovelo do nemogućnosti suprotstavljanja vjerodostojnoj klasnoj alternativi planovima upravljanja pandemijom talijanske buržoazije. To je slučaj od svibnja 2020., kada je talijanska vlada odabrala put brzog ponovnog otvaranja podogroman pritisak sektora buržoazije, posebice turizma i ugostiteljstva, pri čemu su proleterski sektori vučeni na repu prosvjeda malih poduzetnika. Danas, suočen s najzaostalijim dijelovima proletarijata koji su povučeni u korak s reakcionarnim pokretima protiv cijepljenja i Zelenog prolaza, dio ljevice dolazi u iskušenje od strane onih koji od nje traže da otvoreno usvoji ovu vrstu slogana. ‘red. Općenitije, iskušenje da se rekonstrukcija klasne organizacije zamijeni potragom za konsenzusom mišljenja rezultira stalnim uvlačenjem u teren rasprave koju nameće medijski narativ, u kojem klasni sukob koji se odvija u zemlji završava ne nalazeći mjesta. Paradoks je sljedeći: dok je u tijeku veliki klasni napad na radnike, s tisućama otpuštanja od sjevera do juga zemlje, u Italiji se govori o Zelenom prolazu i bolničkim mjestima koja su zauzeli pristaše “ne vosak”. Prihvaćanje te slike bez gledanja dalje od nje je slijepa ulica, jer vodi teoretskom i političkom slabljenju klasnih avangardi, a da problem marginalnosti nije riješen niti za jotu.
13. Moramo izaći iz borbe protiv Draghijeve vlade iz lažne polarizacije između stranaka i “urotnika”, između pro-cjepiva i anti-cjepiva, vrlo korisnih vladinim snagama, vratiti klasno sukobljavanje u središte, nametnuti to kao središnju temu javne rasprave snagom organizirane i svjesne borbe radnika, nezaposlenih, prekarnih radnika, studenata. Zadatak je neposredna akcija komunista u ovoj fazi je promicanje bilo kojeg oblika konvergencije klasnih snaga koji je koristan za jačanje fronte borbe i davanje života, u djelima, a ne skraćenicama i proklamacijama, jedinstvenoj klasnoj fronti koja se suprotstavlja jedinstvenoj fronti kapitalista koji danas vlada Italijom, od kojih je PNRR najkoherentniji politički proizvod. Generalni štrajk od 11. listopada koji su jedinstveno pokrenuli osnovni sindikati, kao i mobilizacija planirana za kraj listopada protiv samita šefova država G20, važni su trenuci u ciklusu borbi koji se otvara, u kojem komunistička omladina pridonijet će svom snagom i energijom, pokrećući od prvih školskih dana agitaciju među omladinom narodnih sektora.
