Hrvatski Fokus
Društvo

Drugarski domjenak Generala i Maršala

Nečija majka bijelo platno tka…

 
 
U bespućima Svemira, postoji jedan kutak, što nalikuje nekadašnjoj Lijepoj našoj, po svim njenim najboljim i najljepšim prirodnim atributima. Sve se zeleni i plavi. Šume su pune raznolike divljači, svekolikog drveća i žbunja, pjeva ptica, planine se uzdižu prema suncu, na vrhovima bljeska snijeg, u podnožju žubore rijeke, na obroncima vinogradi, polja se žitom zlate, presijecana bistrim potocima, voćnjaci  prepuni raznih voćki krcatih plodovima,  sela i gradovi puni sretnih i zadovoljnih ljudi, svud okolo mnoštvo djece svih uzrasta, razdragano trči, igra se… Odnekud lirski tamburica svira, odjekuje svirala pastira, “plače” violina, odjekuje kas rasnih konja, blejanje i bečanje ovaca s Velebita, zavijanje vukova s Mosora, zov jelena u nekom ritu, kukurijekanje pijetlova s bregov, koze se penju “po kamenju hercegovskom”, plivaju patke po Savi i Dravi, pastrve se prevrću po zelenoj Gackoj, slapovi zaglušuju ljepotu Plitvica, divokoze se penju obroncima Biokova… Medvednicom se ori “na Sleme, na Sleme, na Sleme…” Svi su stari v tplicama, a mladi v goricama… Možda je to samo san onih koji su se smjestili u taj idiličan kutak Svemira. Možda je i zbilja. Nikad se to ne može znati.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/08/tkalja.jpg
U velikom bogato namještenom salonu u svojoj omiljenoj fotelji sjedi maršal, bez uniforme, prepoznatljiv po cigari i čaši viskija. Ispred njega stol krcat delicijama iz cijelog svijeta. Ipak na tom stolu prevladavaju zagorski specijaliteti. S druge strane stola u nešto “skromnijoj” fotelji sjedi general, bez cigare sa čašom gemišta pred sobom, prepoznat po uznositom držanju i posebnoj fizionomiji. Okolo je hrpa raznih časnika, dočasnika, vojnih i civilnih lica, koji su prešli na onu stranu, u Svemir, među oblake i zvijezde. Sjede u nekoliko redova, u krugu, oko ova dva velikana, raspoređeni na udaljenosti razmjernoj njihovim dužnostima i njihovoj važnosti na Zemlji. Glavnu riječ vodi Maršal, pijuckajući viski i otpuhujući dim cigare. General ga nadopunjnjuje ne slažući se uvijek s Maršalovim mišljenjem i tezama. General je naime, po tome poznat i poseban. Nikome se on ne priklanja i ne ulizuje, po cijenu bilo čega. To je tamo dolje skupo plaćao, čak i zatvorom. Svejedno mu se nije “pakovalo” po izravnom i izričitom naređenju Maršala.
 
Tu  tamo se u razgovor i debatu, s vidljivim strahom i nelagodom umiješa poneki bivši visoki vojni ili civilni dužnosnik. Nego Franjo, započne Maršal novu temu, što to rade tamo dolje oni tvoji i Račanovi, Liepa Plavka, ustaše, partizani, udbaši, suverenisti, liberali, socijalisti, utopisti, lijevi, desni, ultradesni…
Nisu to nikakvi moji.
Nisu to niti moji. Možda ipak jesu? Poneki?  Nisam siguran, reče sekretar i premijer.
Nečiji ipak jesu. Moji nisu, kaže Maršal. Mene je Plavka izbacila iz moje rezidencije.
Izbacit će ona i mene, ako će joj to koristiti, kaže general.
Nema veze biti ćemo opet skupa u Zagorju.
To nikako ne. Vratit ćemo se obojica na Pantovčak, sasvim sigurno, pobijedi li pjevač ili kalvinist.
Istina, to su moderni, obrazovani, urbani dečki, bećari i pravi hrvatski muževi, koji hoće jednakopravnu jedanakovrijednu državu Hrvatsku, među svim članicama EU-a, s “hrvatskim novčanikom u hrvatskom džepu i hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu”.
To je bio prvi slogan HDZ-a.
Znam, Franjo. Iskreno, taj ti se slogan dobrano izlizao i ofucao, baš kao i HDZ.
Je, je, ali to će se uskoro promijeniti.
Tko će to promijeniti, tiho upita drug Joža, obojici dobro znan i vjeran.
Boga ti, više ne znaš tko je lijevi, tko je desni. Naliče mi jedan na drugoga, ovisno s koje strane gledaš i što je u pitanju.
To uopće nije loše. Naši u njihovim redovima su se približili. Samo tako se može nešto dobro, pozitivno i dugotrajno postići.
Upravo nam je to bio cilj, kad smo se devedesetih prestrojavali.
Nego, čija li je Plavka.
Ničija i svačija.
Ona bogme nije niti sama svoja, u zadnje vrijeme.
To su te godine, javi se glasno drugarica, koju obojica nisu baš voljeli. Bila je obrazovana, sposobna, domoljubna, s čvrstim pogledima i stavovima. Lomili su je, ali je nisu mogli slomiti.
Ma kakve godine? Nas dvije te i takve godine nismo uopće registrovale, reče maršalova zamjena znanstvenice i prve hrvatske političarke – “ruže hrvatske”.
Nema ta starleta, niti znanja, niti pameti. Misli samo na svoj izgled i penjanje po do vrha.
Dragi su joj vojnici, naročito u međunarodnim misijama.
I Pentagon joj je drag, baš kao i onom ministru što ne zna govoriti hrvatski.
Maskirna uniforma joj dobro stoji. Gledaj i uživaj.
Govore da dobro puca i rado noći u vojnom šatoru.
Nije ona moj tip.
Nije niti moj.
Ni moj, ni moj, čuje se odostraga.
Ni moj odjekuje svemirom.
Čiji je onda?
Netko ju je stvorio. Netko ju je tu doveo. Netko ju podržava.
To su njeni vanjski gospodari. Oni su je školovali i odgajali po svojim receptima.
Ovdje je svoje odradila. Možda joj ponude neko osrednje činovničko mjesto, za zasluge.
Nije ona dovoljno samomisleća. Može eventualno prenositi poruke. Plavka je tipična štreberica, arivistica, bolesno ambiciozna. Može izvršavati niže rangirane činovničke poslove.
Nije više niti mlada. Botox nije vječan. U licu mi nekako sve više sliči na muškarca.
To se u njoj bore muški i ženski geni, jin i jang energija. Sigurno je kao mala brzo trčala da dohvati dugu i pretrči ispod nje, kako bi postala muško.
Istina, ima neke muške osobine i manire.
Hoda kao vojnik, bogati.
Pričaju da voli malo dublje zagledati u čašicu.
Ha! Ha! Ha! Ha! Ha! Orilo se Svemirom.
Čemu se smijete, naljutio se general. To je sramota za moju Hrvatsku.
Franjo, oprosti, to nije više tvoja Hrvatska.
Istina, javi se odostraga poznati glas, što vikaše: ne čujem vas. Ne čujem vas.
Ti samo šuti, obrecne se ljutito Maršal.
Kod tebe je pravi pravcati kaos.
Tvoji još uvijek četnikuju. Četnički vojvoda ti je na čelu okljaštrene zemlje.
Uskoro će moji u EU i biti ćemo opet u istoj zajednici.
Prije će Sava poteći prema Sloveniji, nego će se to dogoditi.
To si rekao i za samostalnu, nezavisnu, slobodna i demokratska Hrvatska.
Francek, sve je manje samostalna, nezavisna, slobodna i demokratska, javi se stari drug iz pozadine.
Dosta dečki tih priča, posebno o Liepoj Plavki. Bolje da se lijepo po staroj navici zabavimo i proveselimo.
Ja ne ću s vama, reče naš poznati erudit, pjesnik, pisac, domoljub i vječni rival i protivnik maršala i generala.
Nitko te ovdje ne drži.
Zašto si uopće došao?
Po šumama i gorama naše zemlje ponosne…, orilo se nebeskim prostorima dugo u noć,u dugu ljetnu noć, dok nečija majka, negdje “bijelo platno tka”.
 

Dora Jagić

Povezane objave

Masonstvo i u zmajevcima!

HF

Pušćanje janjaca pod ovce

HF

Naklon moje sjenke Zbigniewa Herberta

hrvatski-fokus

MUDROSITNICE – Pjesme ne stare

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više