Mentalna maskulinizacija

Biološke razlike se ne mogu i ne smiju zanemariti

Feminizam je skup ideja ili skupna ideologija što je pokrenula politički pokret u zapadnim zemljama tijekom XIX. stoljeća s ciljem poboljšanja položaja žena u društvu i izjednačavanjem prava žena s pravima muškaraca. Taj pokret je posljedica industrijske revolucije i sve većeg broja zapošljavanja žena koje predstavljaju značajan dio radne snage. U početku je to bila borba za pravedne  plaće i pravo glasa žena. Razvojem društva i promjenom društvenih odnosa razvijao se i feminizam, najviše u smislu političke,ekonomske i spolne, odnosno rodne  ravnopravnosti žena s muškarcima. Te promjene su dolazile u valovima sukladno vremenu i društvenim kretanjima. Za prvi val u XIX. stoljeću je bitna borba za pravo glasa žena, o čemu su se istaknule sufražetkinje. Drugi val  od 60-ih do 80-ih godina XX. stoljeća naglasak je bio na spolnoj ravnopravnosti, antiimperijalizmu, edukaciji žena, promjenama zakonodavstava, izdavanju ženskih i feminističkih časopisa, obznanjivanje i sprječavanje muškog nasilja.

Nakon 80 tih godina  prošlog stoljeća nastaje novi val feminizma, koji još uvijek traje. Taj  suvremeni feminizam nastoji negirati spol i minimalizirati spolne razlike, osmišljava, razvija i proučava queer teoriju, ekofeminizam, transfeminizam i transnacionalizam. Suvremeni feminizam može biti radikalan (akcije, prosvjedi, osvajanje ženskog prostora u društvu i izgradnja ženske kulture), socijalistički (nužnost zajedništva, okupljanje i akcije s drugim ugroženim skupinama i klasama, LGBTIQ pokreti, sindikati i dr.) i liberalni (ne rušiti, već popraviti postojeći društveni sustav i zakonodavstvo, obrazovanje i politička participacija žena). 

Ovisno i bitnim ciljevima i metodama rada prevladava određena  vrsta feminizma. Nikada nije eksplicitno izdvojena samo jedna vrsta feminizma, već se pojedini segmenti presijecaju, poklapaju i miješaju, prema potrebi ili želji nositelja pojedinih projekata u odnosu na očekivanja i mogućnosti aktualne društvene situacije. U zadnje vrijeme smo svjedoci kako se u tom liberalnom feminizmu povremeno javlja tzv. brutalni feminizam, bilo da se koristi ženskom golotinjom, bijesom i mržnjom prema muškarcima.  Pri tom su evidentne  česte  pojave gdje  žene sve više izgledaju kao muškarci, od odijevanja, frizure, ponašanja, hodanja, športskih aktivnosti, retorike, komunikacije, gestikulacije i  nadmetanja. Očito se time želi pokazati i dokazati jednakost, što negira samu ideju  jednakosti, a potvrđuje diskutabilnu Freudovu teoriju o ženskoj zavisti muškarcima na penisu, što je apsurdno, groteskno i smiješno, za realiziranu, cjelovitu, samopouzdanu i kompetentnu žensku osobu.

U samoj biti Prirode nismo i ne možemo biti jednaki. To je poanta svega i jednakost se na to ne odnosi. Toga bi trebala biti svjesna svaka  emancipirana, uspješna i samostalna žena, koja zna da je u većini društava socijalna, politička i ekonomska  jednakost spolova uglavnom još uvijek najviše na deklaratornoj razini i da bi se na tim područjima trebalo više angažirati i neprekidno mnogim sredstvima i različitim metodama boriti za jednakost, uz nultu stopu tolerancije za svako podcjenjivanje, zlostavljanje, maltretiranje i ugnjetavane žena, po bilo kojoj osnovi, na bilo kojoj razini, od ikoga i zbog ičega.

Feminizam bi trebao biti civilizacijski konsenzus, a ne samo skup ideja, koje će dovesti do onoga što je normalno i kako bi trebalo biti. U svim suvremenim državama i demokratskim društvima postoji niz institucionalnih mehanizama za unapređivanje žena u društvu i  za izmjenu stereotipa ženskih i muških uloga i zadaća u obitelji i društvu.  Tada feminizam postaje  sastavni dio društva, kao implicitni društveni pokret s elementima političnosti i elementarne svijesti i spoznaje kako su i žene ljudi.

Biološke razlike se ne mogu i ne smiju zanemariti, već bi se u njima trebala pronaći pojedinačna snaga i potrebna sinergija. Zajednička i glavna odrednica i osobina nam je čovječnost iz koje bi trebala proizaći ravnopravnost, sloboda izbora ,ostale slobode i  jednaka ljudska prava. Borba za ta temeljna ljudska prava i njihovu jednakost, njihovo ustrojstvo i društvena implementacija nikako ne bi smjeli negirati žensko, a napose ženstvenost. Ženska emancipacija bi trebala štiti i cijeniti intelekt i integritet, a ne negirati ženu u ženi i sve ono što je ženom čini. Negacijom tih vrijednosti i ženskih odlika unutarnjih i vanjskih, dolazi do maskulinizacije žene, što je devijantno i neprirodno, naročito kad se to namjerno čini kako bi se što više sličilo muškarcu i na taj način dokazivalo svoju sposobnost, vjerodostojnost sposobnosti, kompetentnost, kompetitivnost i jednakost. Takva žena je nedovoljno emancipirana, nesigurna, nema dovoljno samopouzdanja, nedostaje joj samoinicijative,  nezrela je i puna kompleksa, što nastoji prikriti ili  nadopuniti „muškim“ osobinama, koje glumi ili ih je dobro  uvježbala.  

To su njeni obrambeni mehanizmi koji joj tobože osiguravaju jednakost s muškarcima. Najgore od svega je posizanje za takvim mehanizmima kad za to apsolutno nema nikakve potrebe, ni razloga,  već je to plod sugestije raznih PR-a i spinova. Tada takva osoba u najmanju ruku ispada smiješna, jer se ponaša kao muškarac: glasno govori produbljenim glasom (viče), grčevito stišće šake. uzdiže ruke (ruku), prijeti prstom, drčno se ponaša, „kostriješi“ se poput purana ili pauna, nadmeće se muškim „disciplinama“, hvali se spretnim obavljanjem muških poslova, u štiklama hoda vojničkim korakom, ukočena je, okreće se poput robota, snažno (čvrsto) se rukuje, sjedi  s prekriženim nogama, lupa šakama o stol, prijeti, nastoji biti glavna,  naglašava svoj autoritet…, misleći kako će time razbiti i razbiti „nevidljivi stakleni plafon“ koji joj ne dozvoljava put prema gore, već je limitira, umjesto da koristi sve ono što su joj Bog, Priroda, obrazovanje, odgoj, kultura i tradicija dali kao ženi, majci i osobi na visokom položaju ili funkciji.

Zbog takvog ponašanja mnogih žena u bilo kojem području rada i djelovanja, od najranije povijesti do današnjih dana ispada kako su uspješne, pametne, značajne i istaknute žene, znanstvenice, vladarice, književnice,političarke, novinarke, umjetnice uglavnom djelovale i shvaćane kao „muškarače“. Za to sigurno nisu krivi muškarci. Mnoge od njih su same željele i nastojale biti slične muškarcima. S vremenom su te i takve osobine naučile i poprimile, što je  bez ikakvog razloga umanjilo njihovu vjerodostojnost, uništilo ženstvenost i lišilo ih ženskog šarma, bez da im je dalo išta od muškosti, osim podsmijeha i propitivanja njihove kompetencije i originalnosti. Nekada su za to postojali opravdani razlozi. Danas ih nema, barem ih ne bi trebalo biti. Feminizam kakav god bio, pa i onaj najbrutalniji ne bi smio ubijati ženstvenost. To nije nikakva slabost, niti nešto što bi trebalo skrivati ili se toga sramiti, kao niti iskorištavati. Najgore je kada se koristi ženstvenost u usponu, a naučena „muškost“ na visokom položaju. Zbog njihova miješanja i isprepletenosti u kolopletu ostalih urođenih ili stečenih osobina, uz arivističko, asertivno, agresivno, primitivno i provincijalno ponašanje, razvijaju se razne i različite sumnje i postavljaju se mnoga pitanja u vezi vjerodostojnosti dotične osobe, u svakom pogledu, jer ona po mnogo čemu djeluje lažno.

Clara Zetkin

Uspješne žene XXI. stoljeća su u neku ruku moderne Amazonke, s tim da one ne režu dojku, ne istrebljuju, ubijaju i izbacuju muškarce poput trutova, nakon što ih iskoriste za produljenje vrste, već s njima surađuju.

Patrijarhalno društvo  ne znači i ne mora značiti vladavinu muškaraca i njihovu premoć, kao niti zapostavljanje i ugnjetavanje žena. Nikakve agresivne  borbe za ravnopravnost spolova, zapravo ne treba ne treba. Svojim upornim radom, djelovanjem, nastojanjem, pokazivanjem, dokazivanjem, urođenim i stečenim sposobnostima, znanjem, kompetencijama, bez potiranja i negiranja ženstvenosti, na svakom polju, području i u mnogim segmentima žena može biti jednako uspješna, ako ne i uspješnija, nego muškarac. To bi onda trebalo jednako  evaluirati, bez ikakvih zakona i propisa, samo po sebi. Kad dođemo u tu fazu, kao i kad postignemo da na izbornim listama bude jednaki broj žena i muškaraca, da nikakve kvote, zakoni ili kazne to ne određuju, već da se to događa spontano, razmjerno broju jednih i drugih, u odnosu na ukupan broj stanovnika u pojedinom mjestu, gradu, županiji i regiji, moći ćemo reći kako je ravnopravnost spolova u nas zaživjela i kako smo mi civilizirano, suvremeno i demokratsko društvo, čiji civilizacijski stupanj određuje broj žena na čelu pojedinih firmi, ustanova, političkih stranaka i politici, naročito na visokim funkcijama.

Nikakva stranačka direktiva, nikakav dogovor, nikakve zakonom određene kvote, već isključivo sposobnost, odnosno izvrsnost, originalnost, kreativnost, dotadašnji rad, priznati uspjesi,pozitivna osobnost, poštenje, osjećaj za pravdu, empatija, vjerodostojnost, jednakost prema svima i odgovornost za svaku izgovorenu riječ i učinjeno ili neučinjeno djelo su najbolja i jedina preporuka svake žene, za bilo koji posao i funkciju, pa i onu najvišu. Daleko smo mi još od toga, ali ka tome bi trebali stremiti i na tome ustrajati, kao društvo i svaka žena za sebe, počevši od svojeg doma, braka i obitelji. Nema ženskih i muških poslova. Nije bitno tko više radi u kući, a tko vani, kao ni tko više privređuje. Bitan je zajednički cilj, brak, djeca, obitelj ili nešto drugo, što je dogovoreno i što odgovara svakome, bez da šteti onome drugome.

Nije danas kao nekada sretan, ispunjen i zadovoljan samo onaj  muškarac, u klasičnom smislu pater familias, koji uglavnom radi vani i privređuje, dok žena radi nešto manje važno, uglavnom u kući i oko djece. Uloge su se promijenile i negdje stubokom okrenule. Suvremeni muškarac dragovoljno preuzima nekadašnju ulogu žene, ukoliko je ona uspješnija na vanjskome planu, bez ikakvog osjećaja manje vrijednosti i društvene isključivosti. Takva situacija i ponašanje muškarce zasigurno neće feminizirati. Oni se ne će tako ponašati i osjećati, već će biti sretni i zadovoljni zbog ženina uspjeha i funkcije, u čemu se vidi sva njihova veličina. Za mnoge muškarce je u nas, takvo nešto još uvijek nepojmljivo i neprihvatljivo, što dovoljno govori o njima samima, o njihovu stupnju društvenog razvoja, svijesti o ravnopravnosti spolova i o društvu u kojem živimo.

Za ravnopravnost i jednakost spolova bi se svaka žena, a ponegdje i muškarac trebali najprije izboriti na svom „bojnom polju“ u svojoj kući, a onda se taj djelokrug može širiti i povećavati, ovisno o aspiracijama, ambicijama, sposobnostima  i još uvijek, nažalost najviše podobnostima, sasvim svejedno kojima i kakvima, kao i bilo kakvoj vanjskoj ili unutarnjoj podršci, bilo koga. To možda sliči na utopiju, ali je moguće, ukoliko je društvo zdravo i demokratsko. Rješavanjem podobnosti, njenim potiranjem i istrjebljenjem, naglašavanjem sposobnosti i izvrsnosti, sasvim svejedno u kojeg spola, spontano će nestati potreba za mentalnom maskulinizacijom iliti pomuškarčenjem žena, što ubija samu ideju ravnopravnosti, jer ženu čini manje vrijednom i nedovoljno sposobnom u fizičkom, mentalnom, duhovnom i intelektualnom pogledu.

Ankica Benček