Prije 32 godine umro je otac našega junaka Vice Ostojića
Ostao sam duboko potresen viješću da je u Zagrebu 19. srpnja 1983. umro Nestor Radićevaca kršne Hercegovine Petar-Peško Ostojić, sin sada nadaleko poznatog mjesta Bijakovići, malog mjesta nedaleko Mostara. Kao zatvorski supatnik njegova sina Vinka i vjerni prijatelj cijele obitelji, osjećam svojom dužnošću napisati nekoliko riječi o vrijednom starini Pešku.
Uzoran život za istinu, pravdu i slobodu
Rodio se u kršnoj Hercegovini 1891. od oca Andrije i majke Ruže Markote koju nije niti zapamtio, jer mu je umrla kad mu je bilo godinu dana. U Međugorju provodi svoje djetinjstvo i prvu mladost, da bi s izbijanjem Prvog svjetskog rata godine 1914. napustio rodnu grudu i krenuo u daleku i nepoznatu Ameriku. U toj dalekoj zemlji ostaje do 1920. Kroz šest godina emigracije upoznaje hrvatska društva i uključuje se u aktivni politički život.
Provedene godine u tuđini ujedno su za njega vrijeme unutarnje političke izgradnje, da bi svojim povratkom u domovinu 1920. odlučno pristupio hrvatskom gibanju u Hercegovini, i to najprije Hrvatskom Sokolu, a zatim organiziranju Hrvatske Seljačke Stranke koju je tada vodio pokojni Stjepan Radić. Nije pretjerano naglasiti da Radić nije imao boljeg suradnika i propagatora među hercegovačkim seljaštvom od Petra Peške.
Dolazi kobni zločin počinjen u tzv. beogradskoj narodnoj skupštini – ubojstvo Stjepana Radića. To je bio vrhunac u protuhrvatskoj politici srpskog beogradskog dvora i zato je taj zločin doživljen kao atentat na sav hrvatski narod. Najbolje to pokazuje jednostavni natpis koji su na pogrebu nosili seljaci iz stubičkoga kraja: „Krv njegova pravedna na ubojice i djecu njihovu!“ Radićeva smrt postala je izvor novih, stvarnih i zdravih hrvatskih nacionalnih gibanja. Peško, raspačavajući i šireći letke, ubrzo je postao meta jugoslavenskih žandara koji ga progone, prebijaju i zatvaraju. Sve ga to nije zaustavilo da kao predsjednik općinskoga HSS-a s ponosom dočeka 1941. godinu i rađanje Nezavisne Države Hrvatske te se s cijelim članstvom aktivno uključi u ustaški pokret. Hrvatska vlada u Zagrebu dodjeljuje mu 1944. veoma tešku i odgovornu službu povjerenika za župu Hum u Mostaru.
Vjeran sin vjerne Hercegovine
Peško je bio ne samo Hrvat – rodoljub, nego i otac obitelji, svjestan odgovornosti za mladu državu Hrvatsku. Iz te duboke rodoljubne svijesti šalje s ponosom sina Vinka 1942. u Hrvatsku vojsku riječima: „Sine, bolje ti je da kao ustaša pogineš u svojoj zemlji, nego da ideš u Njemačku!“
Dolazak partizanske vlasti donio je Pešku teške godine patnje i muke. Kćerku Ružu ubiše mu u cvijetu mladosti, imala je tek 21 godinu života, sina Vinka strpaše u zatvor, gdje je dugi niz godina (punih 15 godina robije) podnosio najveće muke, boli i nepravde (jedanput prebiše mu krvnici sedam rebara). Brata Juru, predsjednika „Napretka“ u Mostaru, uhvatiše partizani i nakon strašnih mučenja baciše napola mrtva s još dvojicom uglednih Hrvata iz Mostara u brzu i nabujalu Neretvu.
Pokojni Peško imao je i drugu stranu života – bio je uvjereni i praktični katolik. Znao je dobro da bez Boga i vjere nema napretka u životu. Njega je kroz život vodila i u svemu radu pratila jedna jedina misao: živi tako kako bi želio da si živio kad si mrtav! Kao plemenit čovjek i praktičan vjernik, smatrao je nedjeljnu dužnost svetom obvezom. Tu karakteristiku života prenio je i usadio i u svoga sina Vinka koji s pravom može biti ponosan na tako jednostavnog, ali ipak velikog oca. Hrvati Hercegovine, posebno Bijakovića i Međugorja, ne će nikada zaboraviti ovog velikog borca za hrvatsku istinu, uzornog oca obitelji, sposobnog organizatora te jednostavnog i praktičnog učitelja naroda. To su dokazali i svojim brojnim prisustvom prateći ga do vječnog počinka. Za Peška život nije bio gluma!
Pročitao sam jednom i ovu duboku misao: „Život je sličan knjizi. Luđaci je prelistavaju brzo, a mudrac je čita razmišljajući jer zna da se samo jednom može čitati!“ (Jean Paul). U tome duhu, sjećajući se 93-godišnjaka Petra-Peške, izražavam ovim putem u ime svojih najbližih, prijatelja iz domovine i osobno, najiskrenije suosjećanje u žalosti sinu Vinku, supruzi Ljubici i kćerki Jadranki, koje tuđina već godinama izjeda u želji za povratkom rodnoj grudi. A Tebi, dragi Vinko, kao starom supatniku i odanom prijatelju kažem: „Budući da mrtvi ne uzmiču i ne mijenjaju se, primjer očeva hrvatstva ostaje i dalje životvoran u Tebi kao očeva posljednja oporuka!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više