SOLUS CATHOLICUS – Grijeh kao svakodnevica

Božja milost je ona koja je uvijek jača od naših grijeha i slabosti

Svi oni kršćani koji su iskreno prihvatili Isusa Krista kao svojega Spasitelja, neprestano ga zazivaju u svoj život, susrest će se s jednim vrlo zanimljivim fenomenom u svojem duhovnom životu. A taj fenomen sastoji se u činjenici da što god više nastojali biti bliže Bogu, što god više nastojali pripadati njemu i predavati mu svoj život – djelovanje Zloga će biti još aktivnije i podmuklije, i to Zlo će se truditi što god je moguće više navoditi nas na moralne prijestupe i na religiozni pojam na zlo koje čovjek čini, a toje grijeh. Iz toga se može zaključiti da grijeh, koliko god se mi trudili izbaciti iz svojega života postaje naša svakodnevica. Mi ne pristajemo na grijeh, želimo pripadati Isusu, težimo prema svetosti, ali u svojoj nutrini imamo nešto što nas privlači da svojevoljno učinimo duhovni prijestup i Bogu otkažemo poslušnost. To se naziva istočni grijeh. Ono što baštinimo od naših praroditelja – Adama i Eve.

U tom prijestupu naših praroditelja sastoji se ništa drugo nego jedna od najvećih tragedija u povijesti čovječanstva. Zlo je aktivno ušlo u svijet i zarazilo našu dušu i srce, te nas neprestano potiče da činimo zlo. No, bez obzira na to koliko križeva i kušnja u životu imali i koliko grijeh bio dio našega habitusa, Božja milost je ona koja je uvijek jača od naših grijeha i slabosti. Sav onaj moralni nered i grijeh prema kojem težimo kao grešna bića – laž, ogovaranje, mržnja, nečistoća, otimačina, pljačka, nepomirljivost, nepobožnost, oholost, škrtost – sve to ne može biti jače od Božje ljubavi koliko god se činilo da u ovom trenutku našega života prevladava. Ta i sam Isus Krist došao je na ovaj svijet potražiti i spasiti izgubljeno. Spasio je nadcarinika Zakeja, Mariju Magdalenu, ženu grešnicu koja je otrla svojom kosom njegove noge, carinika Mateja. Ispričao nam je toliko prispodoba o Božjoj ljubavi i dobroti – prispodobu i izgubljenom i nađenom sinu, o sjemenu koje samo raste, o Kraljevstvu Božjem. Toliko nam je divnih stvari taj Isus, naš Bog i čovjek, naš Spasitelj donio da ne trebamo činiti ništa drugo nego poskakivati od radosti zbog njegove velike ljubavi prema nama. Korizma je vrijeme kada Bog na osobit način

Božja ljubav djeluje u životima ljudi. To je vrijeme kada intenzivnije razmišljamo o Isusovoj muci i smrti, kao i o njegovom uskrsnuću. A sve se to posadašnjuje u sakramentima, osobito u sakramentima ispovijedi i euharistije. U sakramentu ispovijedi pozvani smo za svoje grijehe činiti pokoru, tj. zadovoljštinu. Čim zamijenimo svoj grešni život milosnim životom, Božjim životom, čim umjesto grijeha počnemo činiti djela ljubavi dobrote, milosti i Božje snage tada nam Isus liječi dušu od naših grijeha i pomaže nam da istinski živimo njegovu dobrotu i ljubav. Odlično je rekao jednom prigodom blagopokojni kardinal Franjo Kuharić – da, kada god se u ispovijedaonici vrši čin odješenja, vrši se djelo „otkupljenja od grijeha“. I to je apsolutna i živa istina. Isus se nikada ne uskraćuje, veli papa Franjo dati nam svoju ljubav i svoje milosrđe, ali postavlja se pitanje koliko mi želimo primiti to milosrđe u svoj život. Isus je velikodušan u praštanju, samo se postavlja pitanje koliko mi imamo hrabrosti prihvatiti to njegovo praštanje u svoj život. Isus je velik u svojoj ljubavi, ali postavlja se pitanje koliko mi želimo primiti tu njegovu ljubav u svoje srce i mijenjati se. Istina jest, grijeh jest naša svakodnevica zbog naše pale ljudske naravi zaražene grijehom, ali korizmeno vrijeme može nam pomoći da se preobrazimo i da Božja milost bude naša svakodnevica. I to više nego grijeh.

Pavle Primorac