Kao hrvatski vojnik u Makarskoj je 1943. razoružavao talijanske fašiste
Gospodine Vinko! Vidim ovdje u spisima i prilozima, da ste hrvatski vojnik iz 40-ih godina. Ako Vas smijem upitati i to, nevezano uz ovaj postupak, gdje ste služili vojsku? U Makarskoj, gdje sam 1943. godine razoružavao talijanske fašiste, odgovori kao iz topa, živahni 91-godišnji Vice Ostojić, koji se ovih dana našao na sudu kao dvadeset i prvi čovjek u postupku protiv pravaškog prvaka Dražena Keleminca, čiji klub domoljubnih snaga, koji djeluje uz klub mladeži, klub žena, klub medijskih izvjestitelja itd., je optužen da je kroz postrojavanje na grobu Ante Starčevića, uz molitvu i recitacije širio i političke poruke.
Vinko Vice Ostojić
Ne. Domoljublje i prisega domovini nije politika, i ponosan sam zbog takve optužbe. Odlučan je na sudu bio Keleminac, replicirajući policijskom tužitelju, ispod čije policijske odore je vidio čistog milicajca, koji se istovremeno branio da je i on domovina. Jedan od pedesetak raspoređenih hokej policajaca oko crkve u Šestinama, danas u civilu, svjedoči ovako. Postupao sam po izričitoj zapovijedi, uključujući i legitimiranje i pravljenje popisa od 21 osobe, na samom izlazu iz crkvenog dvorišta, među kojim popisanim je moguće bilo i onih koji se nisu postrojavali. Nije bilo remećenja javnog reda i mira, niti isticanja ustaških obilježja. Sve je snimljeno i sudu dostavljamo dvije diskete.
Uz paljenje svijeća, polaganje cvijeća, stava mirno, molitve, vjernika hodočasnika iz prepune crkve… disketa svjedoči i o visoko decibelnom pjesnikovom nastupu, čije recitacije su se prolamale sudnicom. Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo. Ispod svake strofe ponavljanje. Jer još nas ima. Ima nas Hrvata. Jer još nas ima. Ima nas Hrvata. Čisti fašizam, rekli bi hrvatomrzitelji. Kako je sve držala pod kontrolom, sutkinja je za momenat napustila sudnicu i vratila se sa stolicom u ruci za pisca ovih redaka, koji je u zapisnik ušao kao javnost, i sada, iz sjedećeg položaja bilježi riječi Vinka Vice Ostojića. Rođen sam 1924. godine u Bijakovićima – Međugorje. Nisam u rodu s okrivljenim niti ga poznajem. Kada sam s komemoracije pošao na autobus, policija je zapisivala, pa su zapisali i mene. Navodno im je trebala brojka preko 20.
Ja se svake godine poklanjam Ocu Domovine. I ove godine sam prešao tisuću kilometara. Godine 1953. su me zbog kupljenog vijenca za Starčevića zatvorili godinu dana, od ukupno 14 godina koliko sam proveo u Titinim zatvorima. To je moja dužnost. Preko 70 godina sam član Oca Domovine. To mi je pravac po kojem živim. Nisam skrenuo niti lijevo niti desno, nego živim po ocu domovine. Po izlasku iz sudnice za neke svoje prezimenjake je rekao: „To su neki odnarođeni Ostojići“. Ako sud bude potpuno uvjeren u kakvu njegovu krivnju mogao bi Vinko još jedanput u zatvor.
Žarko Marić