Tito je bio zločinac poput Hitlera i Staljina

Antifašizam je Titina najveća podvala

 

 

Evo što o antifašizmu piše jedan moj virtualni prijatelj s jednog hrvatskog portala: Kad je agresijom na Poljsku, 1. rujna 1939. i definitivno/ 'službeno' buknuo drugi svjetski rat: „Desetine tisuća časnih i poštenih humanista i demokrata, običnih, malih ljudi, imali su na umu bolji i pravedniji svijet u kojemu ljudi ne će strahovati za svoje živote samo zato što su druge nacije, rase ili vjere, i ušli su u ovu borbu s ciljem da te ideale postignu. Oni se s pravom mogu nazvati istinskim antifašistima“, premda bi bolji naziv te borbe odnosno pokreta bio antihitlerovska odnosno protunacistička koalicija, jer je fašizam kao 'pokret' bio vezan uz fašističku, Mussolinijevu Italiju koja je kapitulirala u rujnu 1943. godine a s njom i fašizam; pridjev 'fašistički' ostao je danas oznakom (ne)ljudskog ponašanja!

Nema razlike između Katyna 1940. i Hude Jame 1945.

 

Takav antifašistički pokret u to doba, prije lipnja 1941., nije postojao u Sovjetskom Savezu, naime, umjesto antifašiste, boljševički vođa Staljin, postao je pro-nacistom sklopivši svojevrsno ratno savezništvo s Hitlerom u cilju imperijalističkog komadanja Poljske. Titini komunisti su u to vrijeme šutjeli kao zaliveni!? Što se to dogodilo, zar nacisti i boljševici ruku pod ruku?

 

Pakt Ribbentrop-Molotov (Pakt Hitler–Staljin) ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika bio je profitabilni sporazum o nenapadanju između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza; nacisti i boljševici postadoše saveznicima! Pakt je potpisan svega osam dana prije njemačkog napada na Poljsku, 23. kolovoza 1939., i to u Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa. Međusobni pakt o nenapadanju bio je na snazi sve do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. kada je Njemačka napala SSSR.

 

Njemački i sovjetski vojnici organizirali su čak i zajedničku paradu u Brestu 1939., nakon zajedničke 'pobjede' nad Poljskom odnosno njenog komadanja na sovjetski istočni i njemački zapadni dio! Što se sve događalo između 1. rujna 1939. i 22. lipnja 1941.? Pod njemačku čizmu pala je faktično cijela Zapadna Europa izuzev Velike Britanije a 6. travnja 1941. Njemačka je napala i kraljevinu Jugoslaviju u ratu koji je trajao svega sedam dana. Ali, ni tada drug Tito – taj 'veliki antifašist' nije pozvao 'narod' i 'partiju' na ustanak protiv nacističkih agresora. Međutim, u tom razdoblju dogodio se jedan stravični zločin kojeg su Sovjeti izvršili nad Poljacima u Katynu, zločin koji je pokazao pravo lice sovjetske politike odnosno 'fašizma' najgore vrste kojim je SSSR sam sebe izopćio iz antifašizma kao humanog pokreta. Dugo vremena taj je zločin pripisivan nacistima!?

 

Ni tada lažni antifašist, drug Tito nije reagirao kako bi se barem verbalno usprotivio tobožnjim počiniteljima, njemačkim nacistima; doduše, vjerojatno nije ni mogao/htio znati jer su Sovjeti nijekali taj zločin kao što je i Tito radio nakon 1945., takozvanom 'zavjerom šutnje'!? O čemu se radilo? U proljeće 1940. sovjetske su tajne službe i vojne postrojbe postupile po izravnoj naredbi Centralnog komiteta i njegova predsjednika Josifa Visarionoviča Staljina – Titinog velikog učitelja, te hicima u glavu pogubile, prema jednim podatcima 21.857 poljskih zarobljenika. Broj ubijenih poljskih časnika kreće se i do 40 tisuća! Ubijeni Poljaci bili su među ukupno 230.000 zarobljenika koje je Crvena armija zatočila u rujnu 1939. nakon invazije na istočni dio Poljske, koja se dogodila nedugo nakon napada nacista sa zapada.

ZLOČINCI – Tito, Hitler i Staljin

 

Ponovimo još jednom, sve se to događalo prema tajnom dogovoru između kvazi-antifašističkog SSSR-a i nacističke Njemačke, po kojemu je Poljska trebala biti/i bila je, podijeljena napola, bratski, zar ne! Među zarobljenim Poljacima je, osim profesionalnih časnika, bilo i sveučilišnih profesora, intelektualaca, političara, umjetnika, znanstvenika – jednom riječju, bila je to tadašnja poljska elita (slično Daksi kod Dubrovnika ili pokolju fratara u Širokom Brijegu!). Staljin je zločin u Katynu perfidno pripisao nacistima a ta je komunistička laž dugo vremena bila službena verzija događaja i u vrijeme marionetskog, prosovjetskog režima u Poljskoj, tijekom kojega se pitanje sudbine tisuća ubijenih nije smjelo postavljati. Bio je to 'antifašistički' zakon šutnje, jednako kao i u Titinoj Jugoslaviji nakon 1945. kad se samo zbog spomena imenice Bleiburg išlo u zatvor ili pred strjeljački vod! Šutnja o Katynu kao i o ukrajinskoj Vinici prekinuta je tek početkom devedesetih godina prošlog stoljeća padom komunističkih režima u Istočnoj Europi i priznanjem iz Moskve a u Hrvatskoj se još i danas negiraju Titini zločini ili ih komunistički ljigavci nazivaju, apsurda li, 'pravednim činom osvetnika'.

 

Kakva je sveza tih Staljinovih zločina, u Katynskoj šumi i ukrajinskoj Vinici s drugom Titom, lažnim antifašistom? Poljski film 'Katyn' u režiji Andrzeja Wajde (2007.) nije gledatelja suočio samo s tragedijom iz 1940., kada je u Katynskoj šumi u zapadnoj Rusiji tajna sovjetska policija metkom u zatiljak pobila tisuće poljskih časnika i još više civila, nego i sa zločinom prešućivanja i skrivanja tragedije! Staljin je, naime, masovno ubojstvo poljskih zarobljenika, nakon što mu je propao savez s Hitlerom, pripisao Nijemcima a to je bila i službena verzija Titinih komunista. Tko bi službenu i stvarnu istinu, a zbiljsku 'antifašističku' laž, pokušao dovesti u pitanje, prošao bi jednako kao što su prošli i poljski časnici u Katynu. Dakle, prošao bi onako kako je u Zagrebu 1945., (kad je u Jugoslaviji na vlast došao Staljinov učenik, lažni antifašist kojeg su zvali Tito!?) prošao svjetski ugledni forenzičar dr. Ljudevit Jurak koji je svjedočio ali ne o Katynu, nego o gotovo identičnom sovjetskom zločinu u ukrajinskoj Vinici, gdje su Sovjeti pobili oko 12.000 ukrajinskih zarobljenika i također za taj zločin okrivili Nijemce. Istina koju je iznio o 'antifašističkim' zločinima odvela je Ljudevita Juraka pred partizanski strjeljački vod odmah nakon 'oslobođenja', 1945.

 

Nešto više sreće imao je Jurakov kolega, dr. Eduard Miloslavić, koji je osobno bio u Katynu i odande u Zagreb, još 1943. godine, kao dokaz tog stravičnog zločina donio 'komesarski samokres kalibra 7,63' i 'lubanju jednog poljskog dočastnika' s rupom istog kalibra. Eduard Miloslavić je pred razjarenim Titinim 'antifašistima' ipak uspio pobjeći u Ameriku.

 

Tek 22. lipnja 1941. Tito je pozvao svoje komuniste da 'ustanu' i pomognu njegovu učitelju Staljinu u nevolji pa prema tome to i nije bio antifašistički nego izrazito komunistički ustanak – prosovjetskog tipa; da napada na Sovjetski Savez nije bilo ne bi se, vjerojatno, ni Titini komunisti nikad 'probudili'! Ono što kolokvijalno nazivamo antifašizmom je, dakle, bio civilizacijski odgovor poštenih i humanih ljudi na zlo oličeno u naci-fašizmu, njihov etički i moralni stav, i on nije ovisio o ideologijama, političkim hipotezama, teorijama, manifestima i parolama, nego o stupnju ljudske svijesti u prihvaćanju spoznaje da se zlo mora nadvladati – u ime ljudskog dostojanstva i zbog odgovornosti prema budućim naraštajima. Na ideološkoj razini, antifašizam bi se mogao definirati kao kratkotrajni savez Istoka i Zapada u slamanju naci-fašizma u Drugom svjetskom ratu. U borbi su skupa sudjelovali i 'buržoaska' zapadna Europa, liberalno-kapitalistička Amerika, ali tek nakon 22.lipnja 1941. i boljševičko-komunistički SSSR, monarhisti, demokrati, republikanci, kozmopoliti, ideološki neopredijeljeni intelektualci, konzervativni građanski sloj, obični radnici i seljaci bez obrazovanja i bilo kakvog političkog stava… Antifašizam, stoga, nije svojina niti jedne ideologije, pa tako ni (Titine) komunističke-mada se na ovim prostorima upravo to već desetljećima želi naturiti kao istina i činjenica.

Pakt Ribbentrop – Molotov

 

Može li se u isto vrijeme biti anti-fašist i anti-komunist? Naravno. To dokazuju stotine tisuća Amerikanaca, Britanaca, Francuza, pa i ljudi s ovih prostora, koji su bili antifašisti, ali komunisti ne. Ali kad drug Tito pod maskom antifašizma, u ime 'naroda' i 'Partije' nakon završetka rata otpočne vršiti masovne zločine (940 neobilježenih stratišta!), nekažnjeno ubijati civile, žene, djecu, zarobljene neprijateljske vojnike, bez istrage, suda, bez prava na grob, e, onda je to pravi, notorni fašizam i to najgore vrste poput onih u Katynskoj šumi ili ukrajinskoj Vinici. Svi oni koji su takve zločine činili uključujući i druga Titu, sami sebe su izopćili iz antifašističkog pokreta?“

 

Primjerice, takozvani ustanak, 27. srpnja 1941. u četničkom Srbu! U Jugoslaviji se slavilo, a i danas se taj datum slavi 'zahvaljujući' petokolonašu Miloradu Pupovcu, kao narodnooslobodilački ustanak protiv fašizma, premda je bio uperen protiv hrvatskog naroda, izveden u političkoj i vojnoj suradnji s talijanskim fašistima, s osjećajem za slobodu jednakim osjećaju baćuške Staljina za Katyn i Vinicu. U ljeto i jesen 1941. ustanici – mahom četnici, u južnoj su Lici, u Brotnju, Boričevcu, bosanskim Kulen Vakufu, Krnjeuši… na pravdi Boga pobili više od tisuću Hrvata i muslimana te opljačkali i zapalili desetak sela, uključivo i pokolj hodočasnika iz vlaka kojim su se vraćali s proslave praznika sv. Ane u Kosovu polju. Neka im bude ustanak, ali narodnooslobodilački i protufašistički nikako ne može biti. Bez obzira na to kome ga pripisali.

 

Antifašistička l(j)iga!?

 

Nakon što je odrješito ali veoma razumno i logično Predsjednica RH uklonila  poprsje krvavog komunističkog diktatora iz ureda na Pantovčaku nije trebalo dugo čekati reakciju povrijeđenih A-l(j)igaša. Prije par dana u Gradskoj vijećnici na zagrebačkom Gornjem gradu osnovana je Antifašistička liga Hrvatske, 70 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata; uistinu, veoma ažurno. Osnivačkoj skupštini nazočili su predstavnici nekolicine 'ambasada', sram ih bilo, i institucija Republike Hrvatske te Grada Zagreba; ma, bravo Glembajevci, zemlja vas nema! Ali, eto vraga… Slavka: „Prema Titu moramo imati i određene rezerve. Iako je on, eto,  najpoznatiji čovjek rođen u ovoj zemlji (kad je poslijeratno klanje u pitanju!?, o.a.) te mu se pripisuju velike zasluge u svjetskoj politici i povijesti, antifašizam danas ne možemo braniti njegovim imenom i Tita ne možemo identificirati s antifašizmom (opa, bato – rekli bi Srbijanci, o.a.). Tito nakon rata, odmah 1945., više nije bio antifašist zato što je uveo Staljinove metode. I to je tamna točka u njegovoj biografiji.

 

Znači, možemo reći da je Tito bio antifašist samo te četiri ratne godine“ – rekao je čak i židov Slavko Goldstein na nedavnom osnivanju Antifašističke lige u Zagrebu na opće zaprepaštenje Ivana Fumića, Vesninog brace Zorana Pusića, neizostavne Slovenke Vesne TeršeliČ i ostale antifašističke 'elite l(j)igaša'! Međutim, Tito nije nikada bio antifašist a Slavko Goldstein, pomalo i dementan, zaboravio je l(j)igašima pročitati govor Moše Pijade, njegova sunarodnjaka, na zasjedanju takozvanog Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, još iz studenog 1942. u Bihaću! Moše Pijade bio je jedan od glavnih Titinih ideologa a njegov govor ne zvuči ni malo 'antifašistički', pače, mogli bi ga slobodno nazvati fašističkim manifestom:

 

Gdje se danas nalaze fašisti odnosno naci-fašisti? U Hrvatskoj ih sigurno više nema, možda su danas u Sjevernoj Koreji, Kubi, ili bliže, u Ukrajini ili na okupiranom Krimu, ali to su oni Putinovi, ruski fašisti. Pa, drugovi 'antifašisti' pošaljite jedan naoružani odred boraca na čelu s GOLJP-ovcem, drugom Zoranom Pusićem – bratom naše 'spoljne' ministarke u Ukrajinu pa nek' se bori protiv ruskog fašizma a s njim svakako i drugaricu Vesnu TeršeliČ kako bi mu povremeno mogla očistiti pušku! Za te bijedne komunističke ljigavce fašisti su svi oni koji iznose golu povijesnu istinu jer laž je bila 'modus operandi' njihove političke ideologije a onaj tko se drznuo te laži razotkriti, e, toga je čekao prijeki sud, primjerice, kod ondašnjeg komunističkog suca Ivana Fumića!

 

Damir Kalafatić