HrvatskaGrozda Budak by HF26/03/2015 27. 3. 1924. – svibanj 1945. Grozda (Grozda Budak, kćerka dr. Mile Budaka, hrvatskoga književnika i političara, izmrcvarena je na najgori način ljudskoga izuma, 1945. Vječna joj slava). Pamti li tko djevu jednu, Mladu časnu Hrvaticu, Bijelu ružu, nježnu, čednu, Zagrebačku ljepoticu? Oj bila je divna jako, Dva joj oka zvijezde jasne. Divio se ruži sva’ko – Ah te rujne usne krasne! Gle, Zagrebom hitro kroči Milosrdnih do sestara. Nad knjigom joj bdiju oči Domoljubljem sveđ izgara. U srce joj de zaviri Slavna u njem klica niče Hrvatstvo se bićem širi, Rano kasno ‘Za Dom’ kliče. Roditelji bajne vile Porijeklom si časnim slove. Lijepa Grozda oca Mile – Ponos kuće Budakove. Kćerka uči, otac piše, ‘’Ognjište’’ mu dika rodu. Dušom, srcem, živi, diše Nezavisne za slobodu. Ta voljena Zemlja mila Krvlju, suzom okupana, Budakovom žiću bila Sreća, davno željkovana. Naredbama vraga, Boga, Il prokleta Zvonimirom – Radost doma hrvatskoga Prohujala s ratnim virom. Nesta mira i veselja Stiže vojska partizana, Vražjih ‘osloboditelja’ – Strašna horda sa Balkana. U Zagrebu nasta strava, Jaukanje, očaj, groza… Urla, divlja, vlast krvava, Jugobagra druga Broza. Hapsi, tuci, kolji, davi, Zatvori su dupkom puni. Petokrake moćnoj slavi Žrtvovani milijuni. Usred krvi, crne kobi, Uzdisanja, teških rana, Gle, sinova niču grobi Od Blajburga do Jadrana. Što ‘’ustaška’’ jeste svita U dubine nek propadne, Ispred slike druga Tita, Sva Hrvatska neka padne. Ajme ljudi, jao, jao, Oj hrvatski jadi gorki! Puk nesretni vapijao Bistričkoj nam Čudotvorki. De, pomozi Gospe sveta, Dosta nam je Kalvarije. Zar je naša Zemlja kleta, Zar slobode vrijedna nije? Svibanj cvao. Iz visina Sunce tužan prizor gleda. Jedna djeva roda fina U šake se vragu ne da. Uplašena srna mlada Grozda, kćerka Budakova, Ljepotica Zagreb grada Bila janje sred vukova. Plačuć zove Božje ime, Suza kvasi oči sramne. ‘’O moj Bože, izbavi me Pohotnika želje plamne.’’ Al’ ko tuča kada zgazi Zelen žita nježne vlati, Tako strašni jugovrazi Otpočeli orgijati. Cvijet Budakov, cvijet ljiljana Obeščasti vražja četa. Leži djeva, popljuvana Poput Krista razapeta. Smrtnim hropcem hropte grudi, ‘’Ustašica’’ zar još diše? Prošteno joj baš ne budi, U mukama nek izdiše. Amo hrabre partizanke, Ponesite duge pile. Zar ste zalud Brozovljanke? U čijoj ste vojsci bile? Tako, tako, na rad haj’ te, Bogato vam ratno znanje. Oštrom pilom komadajte Budakovo lijepo janje. Živo meso pila reže Vrisak Grozdin Zagreb čuo. Bol užasna prsa steže, Glas janjeta utihnuo. Usred pjesme i pijanke Da ukrase konac djelu, Gle, krvave partizanke, Ispiliše Grozdu cijelu. U mukama Krista Boga Izdahnula nesretnica, Cvjetak roda hrvatskoga, Zagrebačka ljepotica. Djevojčino srce mlado Bezbožnice psuju, bodu; Na ražnju ga peku rado, Hrvatskome viču rodu: – Protivnici partizana, Zaklana je mlada krava! Po želji vam izrezana, Evo mesa zabadava! Pavelića junačine, Sve vas oštri ražanj čeka. Vi ustaše, Hrvatine, Topit će vas krvi rijeka. Nek vas topi, neka teče, Robom nek je Hrvat svaki. Nek ustaška gamad reče: ‘’Slava zvijezdi petokraki!’’ – Drug Staljin je ures, nada, Komunizma Bog jedini. Srp i čekić neka vlada U Titovoj jugovini. Godinama Hrvat mrio, Vađena su srca mnoga. Šumom, trnjem, grobak bio Sinku roda patničkoga. Al’ krvavih nakon muka Nad Hrvatskom zasja duga. Pobijedila pravde ruka – Ode k vragu smradna juga. Osta gnjusno spominjanje Iz Brozove vladavine, Pol stoljetno jaukanje Ispaćene Domovine. Osta spomen na djevicu Mile Budak kćerku mladu – Domoljubku, Hrvaticu, Božji darak Zagreb gradu. Grozdo, rodu odgovori Gdje li trune srce tvoje? Čuj iz Neba glasak zbori: ‘’Vijekom kuca srce moje. Zalud su ga pekli, boli, Ubila ga vatra nije. Ne umire koji voli Grudu zemlje Kroacije.’’ Marija Dubravac, Brisbane (uz rođendan hrvatske mučenice)