Hrvatski Fokus
Hrvatska

Pitanja koja muče Milana Protića

Balkan je spona Europe i Azije, zato se nastoji destabilizirati. I uspijeva im

 

Nas se zapravo ne tiče jako dobar ogled (essay) o Švicarskoj St. Milana Protića, iako kontrapunkt koji on postavlja između svoje zemlje i naroda i Švicarske imaju nekih dodirnih točaka i sa Hrvatskom. Povjesničar, erudit i pisac koji ponekad ima konciznost Danila Kiša i dokumentarnost velikoga Guglielma Ferrera i genijalnog Stefana Zweiga nama je manje zanimljiv kao političar koji koleba između liberalizma, i navodnog demokršćanstva, nacionalizma i zgađenosti palankom, pa i bjelosvjetskim igrama sa pijunima na Balkanu i predziđu Mitteleurope. Zanimljiv nam je taj tužni čovjek zbog iskrenosti i dubine pitanja koja postavlja, jer mi graničimo sa kaosom.

Događa se rasulo modernoga svijeta i rađanje nečega novoga; sjetimo se G. Ferrera kada kaže da je povijest za njega borba sa ludilom u nama i oko nas. Njegovu opsjednutost rojalističkim uspomenama zbog pradjeda koji je pobijeđen u borbi sa Nikolom Pašićem, velemajstorom balkanske muljaže, za prvaka radikalne stranke čine jedno pitanje smiješnim, naime ” da Hrvati imaju svoju krunu i svoju dinastiju, bi li ikad Hrvatska bila Republika? Ne bi nikada. Obnova krune i monarhije bila bi bez dvojbe prvi akt nezavisne hrvatske države.”

Kruna je gosp. Protiću otišla katolička u Austriji i Francuskoj, otišla je i pravoslavna ruska i muhamedanska Turska, ostala je samo Engleska i engleskih satelita.

U drugom pitanju Protić ističe da su četnici vodili najobuhvatniju akciju spašavanja savezničkih pilota u Drugome svjetskom ratu, te da takav pokret u Hrvatskoj ne bi bio nikada proglašen za suradnika okupatora i izdajnika. Četnici su gosp. Protiću isprva surađivali sa partizanima, ali kada su vidjeli snagu njemačke represije ograničili su svoje djelovanje na podizanje ustanka u istočnoj Hercegovini, suradnju sa Talijanima u Dalmaciji, etničko čišćenje i pokolje Bošnjaka u Podrinju. Ako je antifašizam u lijepom postupku prema savezničkim pilotima, onda su antifašisti i Talijani i Nijemci, koji nisu ubijali zarobljene zrakoplovce, iako su im gradovi pretvoreni u buktinje i ruševine uz milijunske civilne žrtve, dočim su Banja Luka i Beograd pošteđeni od strane zapadnih saveznika. To je izvrsno obradio dr Stjepan Lozo.

Englezi su jednostavno bili prisiljeni odustati od generala Draže jer je isti pokazao krutost, samovolju, upornost u želji za stvaranjem Velike Srbije (po Moljevićevu konceptu Karlobag – Virovitica) uz htijenje za etničkim čišćenjem i masovnom “osvetom”. Slijedi pravo pitanje koje je srž svega; “Kako bi se moglo objasniti to što su zapadni saveznici u svibnju 1943. konačno odlučili svu pomoć i logistiku pružiti partizanima ne obazirući se na to što su oni bili njihovi ideološki neprijatelji, sljedbenici SSSR-a, i što su zajedno sa Nijemcima planirali rat protiv njih (Engleza), ukoliko stupe na teritoriju Jugoslavije…”

Tu se radi o dogovorima partizana sa Nijemcima u ožujku (4. – 25. ožujka) 1943, gdje je delegacija u kojoj su Vladimir Velebit, Milovan Đilas, Koča Popović postigla dogovor sa Nijemcima o zajedničkom sprječavanju iskrcavanja Engleza na Jadranu. U visini Dubrovnika engleske snage bi se spojile sa četnicima i dobile strahovito moćnu uporišnu točku s Bokom Kotorskom.

Cilj njemačkih operacija na Sutjesci bio je razbijanje četničkih snaga u istočnoj Hercegovini, pri čemu su zamalo uhvatili i samoga generala Dražu. Partizani su se tu zgodno našli u mišolovci i misteriozno se probili kroz tzv. Vražju diviziju. Jasno, Protić se pravi nevješt, pa osim fašista i komunista tu su i masoni koji su masovno nazočni sastanku Tita i Churcilla u Napulju 1944., od V. Velebita, Ivana Šubašića, kćeri masona Ninčića (prevoditelj). Njih uporno ne vidi Protić, iako su tu od Ivana Ribara do Moše Pijade.

Saveznici su svoje račune svodili u Teheranu (vidi tzv. II. zasjedanje Avnoja) i Jalti, a zgodno je pratiti tijekove novca, tehnike i nafte uoči Drugoga svjetskoga rata. Zanimljivo je i japansko napadanje SAD-a i de facto mirovanje prema SSSR-u, kao i američko uporno odbijanje da se efikasno pomogne general Čang Kaj Šek.

Protiću je snobovski  Austro-Ugar Vladimir Velebit sa složenom genealogijom i u britanskoj službi jednostavno hrvatski Srbin.

Postoje hrvatski Srbi koji su politički Hrvati lojalni Hrvatskoj, pa i generali NDH, postoje ljudi složenijih životnih priča, postoje i oni koji nisu prihvatili hrvatsku državu i koji su se protiv nje borili. Tesla se prikazuje gotovo kao svetac SPC-a, iako je pod utjecajem nećaka podržao Tita i bio distanciran od službene religije, unatoč tome što mu je otac pravoslavni svećenik.

Stvaraju se i Sveti novomučenici jasenovački 2010. godine, iako je u logoru bilo stanovništvo vezano uz partizane (komuniste) i četnike; uza sve poštovanje prema žrtvama to je besmisleno kao kada bismo katolike iz Hirošime ili sa Bleiburga činili svetim samim njihovim jezivim stradalništvom. Pravi cilj je trajno dati jednom narodu status žrtve (Abela), a drugome ubojice (Kajina) i držati ga trajno u kompleksu krivca.

Forsiranje Milorada Pupovca za kojega mi nije jasno čime je zadužio bilo Srbe bilo Hrvate ne pridonosi smirivanju odnosa sa Srbijom i odustajanju srpske politike od stvaranja Velike Srbije i normalnijem sagledavanju uzroka i posljedica rata koji nam je nametnut. Pod Karađorđevićima Makedonija je južna Srbija, Kosovo stara Srbija, Vojvodina sjeverna Srbija a Jugoslavija Velika Srbija. Čudo da Crnu Goru ne zovu primorska Srbija.

Prvi premijer Hrvat bio je tek 1944. rojalist i mason Šubašić, i to kada su partizani već zavladali na terenu! Kako svjedoči vrsni ekonomist Slavko Kulić, ne odustaje se od imperijalizma, iako su narodi jugoistočne Europe pred ekonomskim i demografskim slomom, svedeni na pijune velikih sila.

Srbija je u Drugome svjetskom ratu profitirala i bila miljenik Zapada, ona ne mijenja navike i ne želi vidjeti stvarnost. Balkanci su sposobni ukoliko ne dođe do intervencije EU-a ponovno pokrenuti žarišta u Makedoniji, BiH i Crnoj Gori.

Od naivnoga ponašanja Strossmayera i sličnih treba odustati, iako patrijarh srpski Porfirije nije ni Gavrilo Dožić ni Varnava Rosić koji su bili spremni podržati i nerede 27. ožujka 1941. i pokrenuti anateme i državne udare zbog konkordata sa Crkvom katoličkom kojoj pripada 40 posto stanovnika države /svjedočenje generala Bor(ivoj)e Mirkovića/. Incident na Cetinju pokazuje kako Srbija nije sazrela da bude lider regije i da postavi odnose sa drugim državama na temelju međusobnoga uvažavanja, ekonomske i kulturne suradnje, uz politiku kao igru iz pozadine. Kada jedna obrazovana i časna osoba poput Protića imade toliko nepotrebnih upitnika kako objektivnost možemo očekivati od prostoga naroda.

Uostalom držanje Vojvodine i polovice BiH nije neuspjeh! Mislim da bi Srbija trebala budućnost tražiti u Bizantu i njegovom svijetu, jer tu geopolitički i pripada. Ipak sa ovako trulom Europom sve je moguće, jer Kina još nije odlučila dići glas razuma!

P.S. Moglo je biti i drugačije; da je Eugen Savojski oslobodio Balkan možda bi to bila mala Švicarska, ili da je Rusija preko Bugarske došla do grčkoga mora, ne bi bilo potrebe za Prvim svjetskim ratom. Balkan je spona Europe i Azije, zato se nastoji destabilizirati. I uspijeva im.

Teo Trostmann

Povezani članci

SUĐENJE U MÜNCHENU – Svjedočenje Vice Vukojevića

HF

Sazrijelo je vrijeme za nadogradnju Daytona

HF

Vrijedna knjiga Esther Gitman

HF

Jesmo li pred zakonom isti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...