Ugrađena sustavna (sistemska) pogrješka II.

Osvrt na intervju Nevena Budaka u Večernjem listu od 10. siječnja 2015.

Poznato je u eksperimentalnoj znanosti (fizici, kemiji,…) da postojanje sustavne pogrješke, a koja je imanentna samoj metodi mjerenja, onemogućava dobivanje rezultata točnijeg od reda veličine te sustavne pogrješke. Zato su u egzaktnim znanostima odavno shvatili da se sustavna pogrješka može izbjeći samo promjenom metode mjerenja. Primijenimo li ovu logiku na dio društvenih istraživanja, posebno na istraživanja u sustavu naobrazbe, brzo ćemo uočiti da je ta sustavna pogreška ugrađena u samu metodu istraživanja, čak štoviše, uključena je i što je posebno pogubno, u izbor ljudi koji provode ta istraživanja.

U osobama Nevena Budaka, profesora s Filozofskog fakulteta, i mladog Borisa Jokića, djelatnika Instituta za društvena istraživanja, uviđamo taj problem. To su osobe koje u istraživanju kvalitete sustava naobrazbe ne mogu izaći iz svog ograničenog i skučenog ''društvenjačkog okvira''. To su osobe (i mnogi njima slični) koje do kraja, i bez ostatka ne mogu same sebi priznati da su se nametnule u pokušaju kreiranja obrazovnog sustava i da su uzrok svih nevolja u sustavu naobrazbe od Šuvarevih vremena do danas. To su osobe koje unatoč vrlo preciznim pokazateljima glede kvalitete našeg obrazovnog sustava, OECD-ovog PISA istraživanja, ne mogu sami sebi priznati da su izvan realnog vremena i prostora.

Posljedica je vrtnja u krugu, nesagledavanje bitnih problema u školstvu kao i načina rješavanja tih problema. Da budem konkretan: Jedan od većih problema je nepostojanje realnih i prirodnih kriterija u osnovnom-obvezatnom školstvu, a što se ogleda u činjenici da imamo 75 % odlikaša koji završavaju tu razinu obrazovanja. Oni taj problem guraju pod tepih i bulazne o nekoj devetogodišnjoj obveznoj osnovnoj školi uvodeći 'nulti razred' za dob djeteta od šest godina. Zar će se time nešto bitno postići? Osim naravno zapošljavanja hiperprodukcijski proizvedenih 'teta učiteljica' s burze rada.

Bulazne također, kao nekad i Stipe Šuvar, da nam gospodarstvu manjka kadrova iz strukovnog obrazovanja. Da manjka to je točno, ali taj problem je nemoguće početi rješavati ako se ne uvažavaju preporuke OECD-ovog PISA projekta kao i porazni rezultati u znanju matematike i prirodoslovlja, u tom istom istraživanju, naših 15-godišnjaka u tri navrata: 2006., 2009. i 2012. godine. A PISA test je jako važan, posebno za najbogatije države Europe, jer on daje točan pokazatelj kakva će biti ekonomija za 20 godina, jer je dokazano da je PISA test u korelaciji s bruto nacionalnim dohotkom za 20 godina. PISA testovi su globalni pokazatelj sposobnosti učenika u dobi od 15 godina, a ocjenjuju se matematika, čitalačke kompetencije i prirodne znanosti. Naglasak je na primjenjenom znanju, a ne definicijama, nabrajanjima i podjelama popularnim u hrvatskim školama.

Zar nije znakovito da nam je profesor Kwong WaiLeung s The Chinese University of Hong Kong,jedan od voditelja PISA projekta, na upit naših školskih 'stručnjaka' što moramo činiti, rekao: ''Naučite djecu do 15 godine dva jezika-engleski i matematiku''?  Spomenuti dvojac ne razumije da problem neodabira strukovnih zanimanja od strane završenih osnovaca, kao i neodabir  'tvrdih studija' (tehnike, prirodoslovlja, matematike…) od strane brucoša nije samo refleksija stanja u društvu, već je prvenstveno posljedica oskudnog znanja mladih iz područja koja su relevantna u PISA istraživanjima. Za ilustraciju može poslužiti činjenica da je zagrebački FER uveo po prvi puta od kada postoji repetitorij iz matematike i fizike u prvom semestru za brucoše. I sve dok spomenuta (i slična ) gospoda pišu strategije obrazovanja možemo pjevati: ''Nema nam pomoći…''

Miroslav Dorešić