Kao što su Srbi ubili Jugoslaviju »nepravednim pravom« i »nemirnim mirom«, tako su i Bošnjaci ubili BiH
Jugoslavija je nestala, Bosna i Herecgovina nestaje. Majka i kći, po svemu sudeći iste su tragične sudbine. Genetsko naslijeđe. Blizanske sličnosti. Ni u čemu im se ne vide razlike. Jer ih i nema, kao kod jednojajčanih blizanki. I stoga sve se čini da i Bosna i Hercegovina doživi njezinu sudbinu. Ubijaju je kao i Jugoslaviju najviše oni koji se u nju zaklinju. Ubijaju je oni koji su najbrojniji, pa valjda misle da imaju pravo na to. Srbi su ubijali i ubili Jugoslaviju, Bošnjaci ubijaju i, na žalost, ubit će Bosnu i Hercegovinu. Kao što su Srbi ubili Jugoslaviju nepravednim pravom i nemirnim mirom, tako isto čine i Bošnjaci s Bosnom i Hercegovinom. Nepravedno pravo koje Bošnjaci, na temelju broja kojeg imaju unutar beha nacionalnog stanovništva, uzimaju na Bosnu i Hercegovinu, videći je jedino onakvom kakvom je samo oni zamišljaju. Nemirni mir koji traje više od dva desetljeća, sredstvo je u rukama Bošnjaka za osvajanje Bosne i Hercegovine, pa i pod cijenu jugoslavenske sudbine.
IZDAJICA DO IZDAJICE – Emir Nemanja Kusturica i Željko Nermin Komšić
Velike srpsko-bošnjačke sličnosti, zapravo istovjetnosti borbi za ono što se, dakle, ničim ne može obraniti, na duže vremensko razdoblje, počivaju na manifestima što su ih napisali velikosrpski i velikomuslimanski ideolozi Jugoslavije Jugoslavena i Bosne i Hercegovine. Velikosrbi su branili, i ne obranili Jugoslaviju „Načertanijom“ Ilije Garašanina, Bošnjaci pak brane i ovakvom politikom zasigurno ne će obraniti Bosnu i Hercegovinu, koje je svakim danom sve manje i manje „Islamskom deklaracijom“ Alije Izetbegovića. Suština oba nacionalističko ideološka manifesta, za bošnjački bi se moglo reći da je prepisan iz srpskog u tome da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, Jugoslaviji, i da svi Bošnjaci moraju također živjeti u jednoj unitarizirano-centralističkoj državi Bosni i Hercegovini. Odnosno, to pak znači da Srbi i Bošnjaci mogu i moraju živjeti samo u etnički i vjerski čistim entitetima, te da nikakva izmiješanost s drugima i drugačijima nije moguća i nije održiva. To je razlog velikosrpske unitarizacije Jugoslavije, i velikobošnjačke unitarizacije Bosne i Hercegovine. Zbog toga su velikosrbi bili protiv konfederacije Jugoslavije, a velikobošnjaci protiv i konfederacije i entitetizacije Bosne i Hercegovine.
Konfederiranjem Jugoslavije, što bi bilo uvod u demokratizaciju, velikosrbi su gubili nepravedno prisvojeno pravo da svi Srbi žive u jednoj državi, Jugoslaviji. Bošnjaci konfederiranjem, ili entitetiziranjem Bosne i Hercegovine, također gube nepravedno prisvojeno pravo da svi Bošnjaci žive u jednoj državi, Bosni i Hercegovini. Ni „Načertanije“ Ilije Garašanina ne dozvoljava da i jedan Srbin živi kao malobrojniji narod u nekoj konfederalnoj republici, i niti „Islamska deklaracija“ Alije Izetbegovića dozvoljava da i jedan Musliman živi u jednom beha entitetu kao malobrojniji. Takve politike nisu ništa drugo nego unitarističko-centralističke, koje su spremne na samoobranu i pod cijenu raspada i konfederacije i entitetirizacije. Srpsko neprihvaćanje konfederacije dovelo je do raspada Jugoslavije, a time i do toga da svi Srbi žive u jednoj državi. I bošnjačko neprihvaćanje konfederiranja ili entitetiziranja Bosne i Hercegovine vodi raspadu te zemlje, i k tomu da tim raspadom svi Bošnjaci žive u jednom entitetu.
Nemirni mir u Bosni i Hercegovini kojeg održavaju Bošnjaci je zapravo proces nemirno mirnodopskog etničkog čišćenja Hrvata u beha Federaciji što vodi k etnički i vjerski čistom bošnjačkom entitetu, čime se ostvaruje sadržaj „Islamske deklaracije! Svi Muslimani u jednom entitetu. Broj naroda koji se uvijek koristi u multinacionalnim zajednicama najubojitije je oružje te iste zajednice. Zbog toga je taj broj kojim brojniji federalni narod uvijek pokušava obespraviti i pokoriti malobrojnijeg federalnog partnera, razlog neodrživosti federalnih zajednica, kao demokratskih, slobodnih, ravnopravnih, suverenih i konstitutivnih sastavnica. Uvijek kada se kroz institucije međunarodnih organizacija i kroz konvencije o ljudskim i nacionalnim pravima naroda na jednakost i ravnopravnost, znači na mirnodopski način, suprotstavi malobrojniji narod kao način zaštite ugroženih nacionalnih i vjerskih interesa, brojniji narod to definira agresijom na suverenost zajednice.
I nerijetko u takvim odnosima mirnodopske agresije brojnijeg i mirnodopskom obranom malobrojnijeg naroda rat počima. To znači da je brojniji narod rat već (is)planirao i u miru pripremao. No, jednako tako znači da se i u miru vodi rat. Poglavito je, stoga, mir u multizajednicama, kakva je bila Jugoslavija, i kakva je njezina kopija Bosna i Hercegovina, ispunjen ratovima. Za multizajednice neuređene na demokratskim načelima prisilom umjesto dobrovoljnog i slobodnog pristanka federalnih partnera, a što je preduvjet jednakosti i ravnopravnosti, može se reći da su to društva trajnih nemira i ratova. Te heterogene zajednice u koje su narodi silom ugurani da žive u njezinim okvirima, nerijetko su i razlozi svjetskih sukoba i ratova. U njima nikada ne vlada mir, sloboda, jednakost, pravo i pravednost kakvi vladaju u homogenim društvima u svijetu. Naprosto, u društvima na nepravdi uređenim kakvo je bosanskohercegovačko, gdje se prava i slobode uživaju po broju koliko kojeg naroda ima, ne znači kada mir vlada da se rat ne vodi. Ili u nešto boljem slučaju, mir je priprema za rat. Jer nije rat samo onaj dio vremena vatrenog sukoba. Rat je i obespravljenost, marginalizacija i potlačenost malobrojnijeg naroda u miru, i kada kroz nadglasavanje malobrojnijeg naroda više ne postoje nikakvi mehanizmi zaštite vitalnih nacionalnih interesa koja uključuju ljudska prava i slobode.
Jer, da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini jednakopravan i ravnopravan, suveren i konstitutivan s druga dva beha naroda, tada zasigurno ne bi bošnjački zet Željko Komšić mogao prijetiti ratom samo zbog toga što Hrvati mirnim i demokratskim putom najavljuju realizaciju tih prava i sloboda, jednakosti i ravnopravnosti, koje su moguće jedino kroz novi ustroj neustrojene Bosne i Hercegovine. Samo novo, pravedno uređenje neuređene Bosne i Hercegovine u kojoj će hrvatski narod slobodno uživati sve blagodati kakve uživaju Bošnjaci i Srbi, Bosna i Hercegovina ima budućnost i ne može doživjeti sudbinu raspadnute Jugoslavije.
Zar je moguće da u toj iskrvavljenoj i izmučenoj zemlji, poslije svih ratnih bura i oluja, kada sva tri naroda žive na rubu egzistencije, a gotovo 50 posto mladih je nezaposleno, ima ratnika, i zagovornika rata, onih koji pozivaju okupatora da se vrati samo zato što je njihovog naroda više, što su brojniji. Ima ih, na žalost, i to su najbrutalnije ubojice Bosne i Hercegovine. I stoga malobrojniji hrvatski narod ima pravo na svoj entitetski prostor, te na tom svom dijelu čuvati i očuvati Bosnu i Hercegovinu sa svim dostignutim i življenim europskim vrjednotama slobode, demokracije, ljudskih sloboda i nacionalnih prava. Hrvatsko pravo na svoj beha entitet daleko je veće i jače nego li bošnjačko pravo na zazivanje okupatora i ostavljanje Bosne i Hercegovine tom istom okupatoru u amanet.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više