Bog je svemoguć
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
I na mnoge druge, jalove rasprave o postojanju Boga Nikica je reagirao vrlo pragmatično. Sjećam se kako je jednom na moj upit o tome kako to može biti da Bog nema početka ni kraja zatražio da mu donesem jednu od svojih šarenih „pikula“. Uzeo ju je u ruku i rekao mi da mu pokažem gdje je njen početak i kraj. S blagim smješkom popratio je zbunjen izraz na mom licu i, vrativši mi je, tiho kazao: „Ne možeš ga naći, a držiš ju u ruci“.
Jedan od naših uglednih gostiju upitao ga je nekom drugom prilikom, u vedrom društvu koje se okupilo u Nikinoj sobi: „Šope, a kakav je Vaš odgovor na onaj poznati upit o Božjoj svemoći – ako je Bog svemoguć, da li može napraviti kamen toliko velik, da ga sám ne može podići“? „Bog je taj kamen“, kratko je odgovorio Nikica.
Taj odgovor ponajmanje je začudio mene, jer mi je Nikica još kao mališanu otkrio da stvari imaju dušu. „One su samo naoko mrtve, zato što mi ne možemo proniknuti u njihovu nutrinu“, tumačio je Nike. „To je kao i s nekim stranim jezikom, koji, ako ga ne znamo, nama ništa ne govori, a toliko puno onome koji ga znade“. Zahvaljujući toj mojoj ranoj spoznaji moja je baka s opravdanim ponosom mogla tvrditi kako sam ja bio jedino dijete koje zna, koje nikada ništa nije razbilo. I dan danas vjerujem, da je Nikica ozbiljno mislio kada je tvrdio da stvari imaju dušu.
Tatov lov