Školovanje bez knjiga, rasporeda i pameti

Zbog čega pozdrav ispruženom rukom više prijeti, nego onaj sa stisnutom šakom primaknutoj glavi pozdravljača?!

Davno bijaše kad sam počeo pohađati prvi razred ondašnje Pučke škole. Izobrazba je završavala po uspješnu završetku četvrtog razreda. Događalo se to u ratno vrijeme. Počelo se s učenjem pisanja i čitanja, računanja, a jednom tjedno i vjeronauka. Najprije usmenom poukom učiteljice i fratra-vjeroučitelja, pri čemu smo od školskog pribora imali samo keramičke uokvirene pločice, spužvicu, ali ne uvijek i krpicu, dok je za pisanje služila oblikovana keramička pisaljka. S jedne strane pločice bile su uže i šire vodoravne crte, a s druge strane kvadratići za pisanje brojeva i pripadnih znakova. Učiteljica se služila velikom drvenom crno obojenom tablom, na kojoj se pisalo školskom bijelom kredom, a ono već napisano brisalo s pomoću morske spužve. U kasnijoj fazi izobrazbe morali smo pribaviti bilježnicu za pisanje riječi, u kojoj su se razlikovali uži i širi redovi te biljžnicu s kvadratićima za računanje. U drugom razredu obvezno smo se već mogli i morali služiti knjigom sastavljenom iz dviju cjelina, početnice i čitanke.

Od njemačkoga do ruskoga jezika

Ondašnja ratna zbivanja onemogućila su normalnu izobrazbu i bivala je popraćena tragičnim posljedicama po djecu i odrasle, ali se prisjećam da sam, nakon preseljenja iz južnog prehrambeno siromašnijeg područja preselio u sjeverno, prehrambeno obilnije područje, gdje sam se i u četvrtom razredu služio pločicom, pisaljkom i spužvicom, koje su bile pohranjene u školskoj torbi pri odlasku i dolasku u školu. Nošenje torbi nije predstavljalo nikakve poteškoće. Školske torbe su uobičajeno bile torbe tipične za narodnu nošnju Kraja (Lovreć), satkane i oblikovane u poznatoj mjesnoj tkaonici. No, nije bila rijetkost u sjevernim krajevima.

U školi se zahtijevalo znanje, ali i lijepo pisanje, poglavito kad se za pisanje rabilo tintu. Iako s dosta izostanaka (Čekanje da mi se sašije prikladna odjeća, dječje bolesti), ipak sam uspješno završio četvrti (zadnji) razred s izvrstnim uspjehom, pa sam i takvu svjedodžbu dobio, čime mi je omogućen upis u Prvi razred ondašnje Realne Gimnazije u Bjelovaru. Bio sam razvrstan u Ib razred, u kojem se redovita nastava održavala redovito poslije podneva. U Gimnaziji se obvezno postupalo po određenim pravilima i rasporedu. Nije bilo preporučljivo nositi čitanke, povijestne i zemljopisne knjige iz vremena NDH, ali se bez matematičkih iz NDH nije moglo, jer sve potrebne nove nisu bile još dostupne. Nastava je bila predmetna, a za svaki predmet je bio određen odgovarajući profesor. Najnapornije je bilo profesorima, koji još nisu raspolagali s dopustivim novim udžbenikom, pa su morali diktirati i dopunski tumačiti svoja predavanja. Unaprijed se znalo za raspored pojedinih nastavnih predmeta za svaki dan, pa nije bilo potrebe da se preopterećuje školske torbe. Od prvog dana počeo sam marljivo učiti i pozorno slušati predavanja. Razred je ukupno brojčano obuhvaćao oko pedesetak učenika. Roditelje ili staratelje se periodički pozivalo na sastanke poradi informiranja o ponašanju i uspjehu pojedinih učenika. Obvezno su se poštivali i red i disciplina, a nastavnici i roditelji su dobro surađivali. Time se jamčilo sveukupni dobar uspjeh, ali su se samo rijetki učenici napose istakli svojim uspjehom na kraju školske godine. Posrećilo mi se da sam bio jedini odlikaš u razredu, čime sam obradovao majku u Lovreću, ali i tetku u Bjelovaru, koja je skrbila o meni.

Tadašnja Gimnazija bila je organizacijski ustrojena od 8 razreda. Nakon Četvrtog polagalo se Malu maturu, a nakon Osmog Veliku maturu (Ispit Zrelosti). U nižim razredima učilo se jedan strani jezik (obvezno Ruski), a u višim razredima moglo se izabrati drugi strani jezik. Obično je to bio Francuski, jer nije bio na raspolaganju prikladan poznavatelj Engleskog, a za Njemački jezik nije se tada još nitko usudio prijaviti (Zbivalo se to 1946. godine). No, za pohvalu je činjenica da su se bjelovarski đaci dokazali svojom uspješnoću tijekom studija na različitim fakultetima.

Poslije Male mature nastavio sam polaziti više razrede također u Bjelovarskoj gimnaziji, također vrlo uspješno, sve do polugodišta šestog razreda, nakon čega sam se zbog preseljenja obitelji odselio u Split, pa tamo nastavio s malim zakašnjenjem polaziti drugo polugodište šestog razreda u Realnoj Gimnaziji „Vladimir Nazor“. Naime, u Splitu je u istoj ulici (Teslinoj) bilo smješteno nekoliko srednjih škola, primjerice tehničke škole različitih specijalnosti, Klasična gimnazija, Viša pedagoška, dok su u bliskom južnom susjedstvu bile smještene, u sjevernom dijelu vojne prostorije JNA (otete Sjemeništu), a u južnom Katoličko sjemenište. Tako se pružila mogućnost da se tijekom odmora susreću polaznici različitih srednjih škola. Ni u Splitu đaci nisu bili opterećeni s puno knjiga, poneki ih nisu čak ni nosili, osim kakve bilježnice. Profesorska predavanja i učenje kod kuće iz posjedovanih ili posuđenih knjiga, bili su glavni načini stjecanja znanja, koje se u završnici provjeravalo pri polaganju Velike Mature (Ispita Zrelosti). O stečenom znanju i osobnoj marljivosti, pa životnim uvjetima, ovisila je sveučilišna uspješnost svakog studenta. Pri odlasku na predavanja (uobičajeno) studenti nisu bili opterećeni nošenjem nekakvih snopova na leđima. Među osobama koje su završile studije na istaknutim zagrebačkim fakultetima, nisu rijetki oni koje se u Svijetu prepoznalo po iznimnim doprinosima. Smijemo se sada zapitati kakvo je stanje danas?! Po svemu sudeći, zahtijeva vrlo temeljitu analizu, ali i pokušaje da se sadašnje stanje uspješno optimira

Posjeti mojih unuka, napose onog mlađeg, redovito me potaknu na razmišljanje, nakon čega uslijedi prisjećanje na moju pokojnu majku dok je za života uzorno i mukotrpno skrbila za svoju dosta brojnu djecu. Događalo se da smo zajedno želi srpom pšenično žito, ona hitrije i s većim zahvatom srpom, a ja sporije s dosta manjim zahvatom. Požnjevene rukoveti poslagivalo se u nakladi. Nakon dovoljno požnjevena žita i posloženih nakladi, ove su poslagane tako da oblikuju ovelik snop, kojeg bi se čvrsto povezalo s dovoljno čvrstim ispletenim slamnatim užem. Snop bi se potom polako dokotrljalo na prikladno posložen konop, kojeg bi mati uprtila na leđa privezana na vrat, pri čemu bi obvezno rukama pridržavala dva kratka završetka konopa, a ja bih joj iza snopa pomagao da se uspješno sa snopom pridigne i počne koračati i svladavati oniže kamene i kamenozidne prepreke. Prisjećanje na sve to, potaknulo me da nakon posjeta mojeg unuka zavirim u riječnik talijanskih riječi da bih pronašao talijanski naziv za snop. Iznenadih se nakon što pronađoh riječ fascio. Nalaz me pobudi oblikovati naslov teksta upravo tako kako sam ga oblikovao. Razmišljanje o već oblikovanu naslovu probudi u meni potrebu za provjerom ispravnosti mojeg postupanja. Poklopi se to s trenutkom dolaska mojega na leđima pretovarena unuka. Nakon što je s leđa skinuo i odložio torbu, pohrlih po vagu pa uspjeh izmjeriti masu torbe zajedno s njezinim sadržajem. Začudi me masa koja prekoračuje 7 kg, zbog čega uputih unuku pitanje: „Zar vi nemate dnevne rasporede sati pojedinih predmeta?“ Začudi me i odgovor: „Pa, unutra je sve po rasporedu, a doma je još toliko toga.“

Kako je cjelokupno stanje u našoj državi zabrinjavajuće, a u Svijetu čak i prijeteće, odlučio sam sam sebi postaviti neka pitanja, kao primjerice: mora li biti toliko različitih udžbenika, zašto se pogoduje lakonske pozitivne ili negativne potvrde već oblikovanih odgovora, koliko se s učenicima raspravljaju pojedini sadržaji, zašto se literaturno zapostavilo djela Augusta Šenoe; O njima bi mladi Zagrepčani trebali biti ne samo informirani, već i impresionirani. Hvala Bogu, u matematici ne bi smjelo biti zabluda, pa ih se i ne očekuje. Premalo je vremena za podrobnije razglabanje, ali se usuđujem zahtijevati zaustavljanje, ili zamjetno ograničavanje metoda izobrazbe, kojima se pogoduju ovisnosti o drugima i podložnosti moćnicima, poglavito ako su ovi upitna stvarna znanja i nedolične moralnosti. Provoditelji edukacijskih programa moraju se jače i odlučnije angažirati oko optimiranja programa.

U godinama sam i bogata životna i izobrazbom stečena iskustva, ali osobno zdravstveno stanje lišava me mogućnosti da više pripomognem u ostvarivanju plemenitih ciljeva. Ne mogu, međutim, odoljeti amoralnim političarima i quasi političarima postaviti pitanje: Zbog čega drže da pozdrav ispruženom rukom više prijeti ljudima dobre volje, nego onaj sa stisnutom šakom primaknutoj glavi pozdravljača?!

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.