Trebalo je prihvatiti Cutileirov plan 2

Alija se iskazao već kod srpskoga napada na Ravno

Ni u jednoj zemlji svijeta papir ne podnosi tolika pisanja po sebi, samo onoliko dugo koliko se napišu, kao što je to slučaj s papirima potpisanim u, i papirima razrušenoj Bosni i Hercegovini. A upravo ta kratkoća napisanog i neispunjavanje istog od Bosne i Hercegovine je stvorio zemlju nesigurnosti i beznađa, anarhije i sukoba. I ne samo da se nije poštovalo, i ne poštuje, a time i ne realizira potpisano na papiru u Bosni i Hercegovini, već se ne poštiva i ne realizira ni ono što je napisano i potpisano izvan Bosne i Hercegovine za Bosnu i Hercegovinu. Što je zapravo bio pokušaj beha potpisnika, onog s muslimansko-bošnjačke strane, u prvom redu Alije Izetbegovića, da sve supotpisnike u traženju riješenja beha problema na neki način balkanizira. No, na svu sreću to mu nije uspjelo, pa ni njegovim nasljednicima koji Bosnu i Hercegovinu takvim ponašanjem drže taocem svoje neodgovornosti.

João Cutileiro

Izgovorena i napisana riječ u dogovorima u i oko Bosne i Hercegovine gotovo da nema nikakvu težinu, jer do njih ne drže ni jedna potpisana strana, napose ona koja se s figom u džepu zaklinje u Bosnu i Hercegovinu. A zaklinjala se onoliko i zaklinje koliko dugo traje potpisivanje  dogovorenog. To su, zapravo, dva brojnija beha naroda, Bošnjaci i Srbi, koji kroz cijelu beha povijest, napose onu ratnu iz devedesetih godina prošlog dvadesetog stoljeća, nikad nisu ispoštovali dogovoreno i potpisano. Dovoljno je prisjetiti se ponašanja Alije Izetbegovića, koji je svojim potpisivanjem i nepoštivanjem dogovorenog i potpisanog zemlji nanio štete koliko i sam građansko-konfesionalni beha sukob. Samo što bi nešto dogovorio i potpisao, i gotovo ne bi još ni izašao iz prostorije gdje je potpisao, predomišljao bi se i odustajao. I sve bez trunka srama, bez grižnje savjesti, budući da je svako to njegovo nepoštivanje potpisanog povećavalo stradanje, svih beha naroda, u ratu koji je trajao. Bio je to, stoga, glavni razlog dugogodišnjeg krvavog i rušilačkog beha rata, ali i razlog nepravedne diobe zemlje u Daytonu.

Izetbegovićevo stalno držanje fige u džepu tijekom traženja mirnog i trajnog riješenja beha suvremenosti, no još više njezine budućnosti, bio je i znak ponižavanja, pa čak i ne priznavanja pregovarača, supotpisnika dogovorenog. Napose se ponižavački odnosio prema hrvatskoj strani u pregovorima, kako onima iz Hrvatske tako i prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Njegove riječi za velikosrpsko razaranje hrvatskog sela Ravno u Bosni i Hercegovini, kako je to „njihov rat“, zapravo je očiti oblik muslimanske suagresije u tom vremenu na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini iz koje je kasnije izrasla i otvorena muslimanska agresija na beha Hrvate i njihove prostore. Od momenta kada je velikosrpsku agresiju na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nazvao „njihovim srpsko hrvatskim ratom“, Izetbegović je priznao diobu zemlje. Bio je to zapravo početak neozbiljnog i vrlo neodgovornog, čak neljudskog potpisivanja svega što mu se postavilo na stol. Time je Izetbegović pokazivao da on uistinu nije predstavnik nemuslimana, i da ne želi biti iako se nastojao svijetu prikazati takvim. No bilo je to i njegovo priznanje da Bosnu i Hercegovinu priznaje cjelovitom samo onoliko koliko je može uređivati kao centralističko-unitarističku s apsolutnom dominacijom Muslimana koje je predstavljao.

Nepriznavanje svega potpisanog, napose onog Cutileirovog plana, Izetbegović je postao glavni rušitelj multinacionalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine, te najveći povijesni izdajnik te zemlje. Naročito do Izetbegovićeva nepoštivanja potpisanog dolazi mudžahedinskim dolaskom u džihad u Bosnu i Hercegovinu. Naime, što je više rastao broj pridošlih mudžahedina i brutalnosti njihova ubijanja nemuslimana, Hrvata katolika, te što se širio proces mudžahediziranja beha Muslimana, Izetbegović se sve više igrao s potpisima. Sve potpise je zapravo počeo koristiti za dobivanje vremena, kao oružja za etničko čišćenje Hrvata i širenje muslimanskih prostora.

Svijet se uveliko čudio takvoj neozbiljnosti, odnosno hladnoći prema žrtvama vlastitog naroda, te se pitao što je cilj Alije Izetbegovića takvom dvoličnom, skrivanom politikom, koja je sve više postajala suodgovorna za stradanje i muslimanskog naroda. Cutilierov plan kojeg je Alija Izetbegović odbio, predviđao je tri kosntitutivne nacionalne, muslimansku, srpsku i hrvatsku, jedinicu. Po tom planu, po kojem se u prvom redu mogao izbjeći troipolgodišnji krvavi beha sukob, a i kasnija daytonska podjela zemlje. Danas 23 godine poslije, (22. veljače 1992.), tog prijedloga koji bi zauvijek riješio bosanskohercegovački nacionalni i vjerski problem zemlja je gotovo i dalje u ratu iako se tim prijedlogom rat mogao izbjeći. No, kratko po Izetbegovićevu odbijanja, nepriznavanja potpisanog, krenula je muslimanska agresija na beha Hrvate. To pak znači kako se Izetbegović nije slagao s postotkom teritorija koji mu se nudio, odnosno Izetbegovićeva politka je bila, a i sina mu danas, cijela, unitarizirana i centralizirana, ni s kojim drugim narodom dijeljena Bosna i Hercegovina.

Za Aliju Izetbegovića portugalski diplomat João Cutileiro je kazao, „jedno je govorio nasamo, drugo javno, i uvijek je odstupao od onog što je već bio potpisao“. To je islamskodeklaracijska politika Alije Izetbegovića, koju mu nastavlja sin Bakir. A ona je uvijek u suprotnosti europskih traženja rješenja beha problema. Jedno od tih europskih demokratskih traženja je bio i Cutileirov plan, kojim se ukazivalo Aliji da je Bosna i Hercegovina zemlja i Muslimana, i Srba i Hrvata, a nikako unitarna islamska. Dvadeset tri godine poslije i dalje je jedini, mirnodopski, demokratski i europski put rješenja beha problema Cutilierov plan 2, Bosna i Hercegovina konfederacija triju konstitutivnih nacionalnih jedinica, bošnjačke, srpske i hrvatske.

Vinko Đotlo