VOJVODINA – Hrvati i dalje žive u strahu

U Hrvatskom nacionalnom vijeću predstavljen projekt »Nepodobni građani«: srpska šutnja!

 

 

Projekt „Nepodobni građani“ predstavljen je u utorak, 12. svibnja, u prostorijama Hrvatskog nacionalnog vijeća u Subotici kao dio suradnje s Vojvođanskim građanskim centrom iz Novog Sada, koji je inicijator projekta, i Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata iz Zagreba. Navedeni projekt bavi se protjerivanjem građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine tijekom devedesetih godina XX. stoljeća.

Ivana Andrić Penava

 

Na predstavljanju su govorili Željko Stanetić, direktor Vojvođanskog građanskog centra i koordinator projekta, Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Ivana Andrić Penava, stručna suradnica i svjedokinja, te Jelena Dukarić, istraživačica na projektu „Nepodobni građani“, a okupljenima se obratio i dr. sc. Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća.

 

Negiranje zločina

 

„Cilj projekta je da se građanima, a posebno mladima, izgradnjom svojevrsne kulture sjećanja, ukaže na događanja tokom 90-ih godina, kada su njihove komšije Hrvati proterivani iz Vojvodine", rekao je direktor Vojvođanskog građanskog centra Željko Stanetić. Također je rekao da je ideja projekta „Neispričane priče“, u sklopu kojeg je i projekt „Nepodobni građani“, da razgovaraju sa ljudima, da čuju njihova iskustva i da ih nakon toga predstave svojoj zajednici u Vojvodini i široj javnosti. U tu svrhu zabilježeni su razgovori sa civilnim žrtvama koje imaju potrebu govoriti o onome što im se događalo za vrijeme rata.

 

„Civilne žrtve rata na teritoriji bivše Jugoslavije su najzapostavljenije i njihova prava su ugroženija, jer se njihov glas danas ne čuje“, izjavio je Stanetić. Uz to navodi i da je dostupno malo podataka i informacija o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine i da su se u projektu najviše služili zapisima, dokumentacijom i podatcima iz pojedinih knjiga kao što su knjiga preč. Marka Kljajića pod nazivom „Kako je umirao moj narod“, nadalje knjiga dr. Milana Bičanića „Srijem – krvavo krilo Hrvatske“ i druge. Kako Stanetić nadalje kaže, o ovim i sličnim temama se u medijima najčešće šuti, te se o njima može čitati jedino na građanskim portalima kao što su „Slobodna Evropa“, „Autonomija“, „Kontrapress“, „Peščanik“ itd. „Strah da ljudi govore o onome što su preživjeli tijekom 90-ih je jako prisutan i taj strah se očitava prvenstveno kod ljudi koji su ostali u Vojvodini“, kaže Stanetić.

 

„Hrvati u Vojvodini su 90-ih godina bili nepodobni građani. Oni su bili jedina manjina u Vojvodini koji su bili objekti etnički motiviranog nasilja“, rekao je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov. Žigmanov je također naglasio da treba govoriti o tome da je 25 ljudi hrvatske nacionalnosti ubijeno, da su na više stotina imanja bačene su eksplozivne naprave, dvije katoličke crkve su do temelja srušene, na više desetina sakralnih objekata, koji se vežu uz Katoličku Crkvu, su bačene bombe, više desetine građana hrvatske nacionalnosti je bilo prebijeno i većina, oko 40.000 Hrvata iz Vojvodine je, ne svojom voljom, trajno napustilo ovaj prostor. On dodaje i da se o ovim pojavama rijetko govori, ne samo u srpskoj, nego i u hrvatskoj javnosti. „Politika suočavanja s prošlošću je politika koja počiva na negiranju da je zločina na teritoriji Srbije uopće i bilo, jer je to zvanična politika svih vlasti u Srbiji od 90-ih godina na ovamo – i ne samo kada su u pitanju Hrvati u Vojvodini“, kaže Žigmanov. „Prešućivanje događaja je značajna karakteristika procesa suočavanja s prošlošću i ono se, među ostalim, mora završiti i s kažnjavanjem počinitelja od strane države“, objašnjava on.

 

Oj, Hrvati, al' ćemo vas slati

 

Stručna suradnica Vojvođanskog građanskog centra i predstavnica Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u projektu Ivana Andrić Penava je spona između svjedoka rata tijekom devedestih godina koji danas žive u Hrvatskoj. Bavi se poviješću srijemskih Hrvata i proterivanjem Hrvata iz Vojvodine, a ujedno je na projektu i svjedokinja ratnih događanja. Andrić Penava navodi da joj nije bilo lako prisjetiti se stvari i događaja koji su joj promijenili život iz korijena. „Kako kaže, Hrvati su u Vojvodini doživljavali premlaćivanja, prijetnje smrću, poticanje na selidbu i mnoge druge oblike nasilja. Među svjedocima su i ljudi koji su imali ključnu ulogu, koji su protjerane Hrvate iz Vojvodine dočekali u Hrvatskoj i pomogli im da se snađu u novoj životnoj situaciji i okolini. Oko 20 svjedoka iz Hrvatske je svjedočilo o tadašnjim događanjima o kojima se šuti više od 20 godina, a mnogi od njih su otišli u Hrvatsku ili u inozemstvo.“

Andrić Penava navodi i da veliki problem predstavljaju nestali i ubijeni civili o kojima nitko nije preuzeo odgovornost, nisu obeštećeni ni oni koji su bili prisiljeni da napuste svoje domove; o tome se šuti i izbjegava govoriti. Također kaže da su zlostavljani doživljavali razne oblike nasilja samo zato što su Hrvati, kao i da je još uvijek mali broj onih koji imaju hrabrosti podijeliti svoju osobnu tragediju. Svjedoci koji su govorili se nadaju se da će jednog dana ta nepravda biti ispravljena, ali ne osvetom, nego istinom,“kako se ovakvi događaji nikada više ne bi ponovili“, ističe Andrić Penava.

 

Nevini krivci

 

Predsjednik Vojvođanskog kluba Đorđe Subotić je istaknuo da je prije sagledavanja ove značajne teme najprije neophodno sagledati ulogu države Srbije u svemu tome. „Sve je počelo takozvanom antibirokratskom ili Jogurt revolucijom 1988. godine. Ono što se dešavalo ratnih 90-tih godina sa pretnjama i proterivanjima nesrpskog stanovništva je bio deo projekta u stvaranju Velike Srbije“, rekao je Subotić. Naveo je i da su Hrvati u Vojvodini žrtva besmislene ratne politike u kojoj Srbija nije bila nevina žrtva. Tada su se pojavljivali razni stereotipi poput onih da su Hrvati iz Srijema dobrovoljno otišli iz svoga zavičaja, mijenjajući svoju nepokretnu imovinu i imanja za druga u Hrvatskoj, a da ironija bude veća, podmeće im se da su bolje prošli, da su dobili ljepše i veće kuće i bolja imanja.

 

„Sjetimo se samo pretnji telefonom Ustašo, seli se ili biraj dijete koje ti je draže. Sjetimo se da su nalazili zaklanog psa s porukom Seli se, šta čekaš? Sjetimo se pokojnoga župnika u Hrtkovcima Nikole Kraljevića kojem su sijekli uši. Sjetimo se da se 1995. godine porodici Rakoš prijetilo smrću i zahtijevalo se od njih da se isele“, podsjetio je Subotić. On je također podsjetio i da je sve počelo 1991. godine u Novom Slankamenu paljenjem hrvatske zastave, „a imali smo i prije mjesec dana paljenje hrvatske zastave u Beogradu od strane jedinog optuženika Vojislava Šešelja u Den Haagu za ove događaje – ponavljaju nam se neke stvari, a država do paljenja te zastave nije reagirala kako treba“.

 

Subotić kaže i da je prije neku večer u jednoj televizijskoj emisiji gostovao potpredsjednik Srpske napredne stranke Igor Mirović koji je na pitanje novinara je li Srpska napredna stranka spremna da se ispriča Hrvatima i kakav je odnos prema protjerivanju iz devedestih godina, izjavio da se pretjeruje s tim, i da „on zna da će vrijeme pokazati da to nije tako“. Subotić kaže i da država treba donijeti deklaraciju u kojoj će priznati da su Hrvati u Vojvodini nedužna žrtva i donijeti rezoluciju gdje će osuditi te zločine i protjerivanja, te da će pozvati one koji žele da se vrate i stvore im uvjete za povratak.

 

Predstavnik Helsinškoga odbora za ljudska prava u Srbiji, politolog Pavel Domonji kaže da je ovaj projekt pokazao da se solidarnost mora graditi, jer nam ona nije predodređena i da je ona upravo zakazala u Vojvodini u trenutku kada je to bilo najpotrebnije. “Problem s prešućivanjem je dvostruke prirode – kada prešućujete istinu, podižu se šanse zlu da se ponovi, a sa druge strane, prešućiivanje je ovde politički projekat države Srbije“, objašnjava Domonji.

 

On kaže da je „ovde slučaj da se vlastita nacija prikazuje kao žrtva i da je svako suočavanje s prošlošću bolno, jer ono zadire u samopoštovanje jedne nacije i nitko s time ne želi da se bavi.“ Prema njegovim riječima, najčešće se kaže: Zašto bismo se mi suočavali s prošlošću kada prošlost više ne može da se promijeni?. „Međutim, to nije argument da se time ne bavimo“, dodaje on. Također je naglasio da suočavanje s prošlošću nema namjeru promijeniti prošlost nego je cilj ojačati naše moralne, političke i intelektualne aparate kako bismo zlo na vrijeme prepoznali i kako bismo mu se na vrijeme i suprotstavili. (Izvor: Hrvatsko nacionalno vijeće i Magločistač)

 

Priredila: Ivana Andrić Penava