Kakvo smo stajalište zauzeli nasprama pučanstvu, koje se u Hrvatskoj izdaje za srpsko? Danomice nam se nameće pitanje: je li u Hrvatskoj žive hrvatski Srbi, ili srbijanski Srbi? Kad su pitali dr. Antu Starčevića kakvo je njegovo stajalište o srpaskom pučanstvu u Hrvatskoj, odgovorio je: ''Mi smo naprama njemu zauzeli sasvim isto stajalište, koje i naprama bilo kojem drugom pučanstvu.'' Odmah potom Otac domovine pojasnio je da u svakoj zemlji ima pučanstva različitih jezikom, vjerom, podrijetlom i t.d. ''Mi ne vidimo da ti nazivi škode općenitosti stanovništva, ili domovini. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne ometati ni narivavati, neka ih svatko rabi i mijenja, kako hoće. Ali, ima stvari, koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvom i imenom, nego i svim stanovnikom domovine, zvali se oni kako im drago.'' Kad bi Starčević (uživu) vidio i čuo četnike u državnim vlastima i njihovog predstavnika Milorada Pupovca, srpskog zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednik Saborskog odbora Republike Hrvatske u Europskoj uniji, sigurno bi nas sve prokleo, kako smo dopustili da Pupovac pljuje po Hrvatima, hrvatskim Srbima i državi hrvatskog naroda?
Nakon što je Srbija rehabilitirala Dražu Mihailovića, četnici se ne osijećaju sigurnima u Hrvatskoj, ali himbeni Pupovac nije iznio pravu istinu, jer nitko u Hrvtskoj nije ugrožen osim četnika, petokolonaša i hrvatskih veleizdajnika. Pupovac je skupio osam predstavnika nacionalnih manjina, koji su na sastanku u Puli (14. 5. 2015.) obznanili Deklaraciju: ''Mnogi pripadnici nacionalnih i drugih manjina osjećaju povećanu nesigurnost i nelagodu zbog ponovnog proizvođenja straha i netolerancije u posljednje vrijeme u Hrvtaskoj i zato u njihovo ime i kao njihovi predstavnici tražimo solidarnost i pomoć svih odgovornih institucija, a u prvom redu institucija Hrvatske vlade, institucija Europske unije i institucija civilnog društva'', uvodna je riječ u Deklaraciji.
Prije svega, ova je Dekleracija očita farsa, jer nema države u svijetu u kojoj se nacionalne manjine osjećaju sigurnima. Dapače, nacionalne manjine, posebice srpska, dobrim dijelom vladaju, ili ucijenjuju Vladu, u čijoj su koaliciju u Hrvatskoj. Potpisnici Deklaracije: Nedžad Hodžić (Bošnjak), Milorad Pupovac (Srbin), Mile Horvat, (Srbin), Dragan Crnogorac (Srbin), Furio Radin (Talijan), Šandor Juhas (Mađar), Veljko Kajtazi (Albanac-Rom), Vladimir Bilek (Slovak) i predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer (Nijemac). Što bi tek mogli reći predstavnici hrvatske nacionalne manjine u matičnim državama predstavnika i potpisnika ove Deklaraciju? Koliku sigurnost Hrvati imaju u državama čije su manjine toliko ''ugrožene'' u Hrvatskoj?
Paradoksalno je da Pupovac i društvo traže solidarnost i pomoć od države u kojoj su oni na vlasti, te Europske unije u kojoj su oni zastupljeni i – cinkari, u institucijama civilnog društva koje oni vode i režim financira. Miloradu Pupovacu je sve crno pred očima, jer i pomisao da će uskoro ostati bez vlasti, bez režimskih privilegija, bez srpske crkve i bez hrvatskih Srba u Hrvatskoj. Deklaracija je dobila podršku (ne)vladine, odnosno Josipovićeve udruge Documenta, koju vode slovenska državljanka Vesna Teršelič i Zoran Pusić, prijatelj i suradnik Save Štrbca. Usput rečeno, ovaj dvojac (Bonnie & Clyde) tužili su dr. Zvonimira Šeparovića, predsjednika Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je etički osudilo: Mesića, Pusića, Lončara. Teršeličku, Josipovića i Pupovca za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interes. Državno tužiteljstvo je pozvalo Šeparovića na saslušanje zbog uvrjeda njihove časti (!), a (ne)pravosuđe nije pozvalo na odgovornost Tešeličku, Pusića i one koje je HNES osudio zbog veleizdaje. Naprotiv, dobitnici su odličja od predsjednika Mesića i Josipovića za ''nacionalne'' zasluge, a izdašno su plaćeni za veleizdaju s ''ustaškim'' kunama!
Sve je u režiji Pupovca i Radina
Unekim medijima, uočivši alarmantnu zabrinutost izraženu u Dekleraciji, o nesigurnosti nacionalnih manjine, u prvom redu srpske, obratili su se za mišljenje vukovarskom odvjetniku gosp. Jovanu Ajdukoviću, predsjedniku srpske Naše stranke sa sjedištem u Borovo Selu, u kojem bi nesigurnost i netrpeljivost trebala biti – nesnošljiva.
''Apsolutno ne. Potpisivanje ove Deklaracije je potpuna ludost bazirana na neistini. Ovo je još jedan moment Milorada Pupovca koji pred izbore pravda svoje postojanje i glumi ''djelovanje''. Četiri godine nije radio ništa, a onda se uhvati ''ugroženosti Srba''. Tu priču prodaje već 15 godina… ''Srbi nemaju ovo. Srbi nemaju ono''. Upravo on stvara jednu nervozu i navlači bijes među ljude, a ja pouzdano znam da to čini svjesno, kao što je činio sa ćirilicom. Pa znate li kako europske uši vole čuti za ovakve objede na račun Hrvatske. On i Furio Radin rade veliku štetu, a još su za to i plaćeni'', zaključak je Ajdukovića, našeg Srbina u Hrvatskoj.
Za gospodina Ajdukovića malo se zna u Hrvatskoj, jer ovakvi ljudi teško dođu do izražaja u režimskim medijima, jer nije sklon senzacijama, cmizdrenju i pričama o ''ugroženosti'' Srba poput Pupovac, koji je nakon završetka Osloboditeljskog (Domovinskog) rata, uz pomoć mitropolita SPC u Hrvatskoj, nanio neprocjenjivu štetu hrvatskim Srbima. Zašto hrvatski Srbi nemaju podršku državnih vlasti i pravosuđa? Zašto Hrvatska pravoslavna crkva ne može biti osmislena u Hrvatskoj? Pupovac je u srbovanju nasljednik Nikole Pašića i Slobodana Miloševića, koji su u prošlosti zastupali ideju Velike Srbije do mora. Nisu ovo samo problemi naših – hrvatskih Srba i hrvatskih pravoslavaca, nego je na najizrazitiji način diskriminacije hrvatskog nanroda u Hrvatskoj. ''Dok nas globe i naganjaju kako sami hoće, dotle se mi među se prepiremo ne samo bez koristi, nego na štetu i sramotu, a na korist i diku skupnih neprijatelja, protiv kojim bi svi morali kao jedan složan biti, ako hoćemo da si pomignemo'', rekao je Starčević u Sušaku 23. ožujka 1883. godine.
Nacionalna (ne)odgovornost
U našem stogodišnjem iskustvu, čini se, da možemo otkriti tri glavne pogrješke naših neuspjeha, napisao je prof. Ivan Oršanić: Nacionalna odgovornost, (Republika Hrvatska, 10. travnja 1959.): Prva naša pogreška: S pogreškom kretali smo se u punom jedinstvu pod vodstvom i u odgovornosti Hrvatske seljačke stranke u Jugoslaviji, kao unutrašnji objekt srpskih potreba i bez međunarodnog značenja. Opet s argumentom, da nam nema egzistencialnog smisla izvan Jugoslavije;
Druga naša pogreška: Ogleda se u tome da smo stalno kolebljivi u svojoj nacionalnoj osobnosti. U toj kolebljivosti nismo uspjeli dati ni jednoj ideji kičmeno dostojanstvo, ni sigurnost u sebe i za druge;
Treća naša pogreška: da smo činjenice smatrali vječnim, prema kojima se treba uvijek oportunističko-reformistički odnosti, te u takvom osjećaju nismo razvili duboke revolucionarne porive s vjerom u druge činjenice i mogućnosti…
Mogli bismo dodati još nekoliko naših pogrješaka ovim trima prof. Oršanića, jer u poslijednih 60 godina od ovog njegovog definiranja hrvatskih pogrješaka ima mnogo novih, koje su isto tako pogibne kao i one tri. U biti Hrvati su slobodarski narod, jer smo i u prošlosti imali demokratske stranke: Hrvatska stranka prava i Hrvatska seljačka stranke. Ali totalitarizmi u kojima su se stranke razvijale i djelovale nametnuti su im jugoslavenski, fašistički i komunistički principi, koju su u narodu ubijali slobodarski duh i poticali totalitarizam i balkanštinu u (ne)razum hrvatskog čovjeka, kao vjersku dogmu. Ne trebamo duboko ulaziti na političo područje, u kojem se nitko razuman ne može snaći, jer niču političke stranke u Hrvatskoj kao gljive poslije kiše. Čelnici stranaka (ili partija) uvjeravaju sebe i druge da su oni – oni pravi, koje treba slijediti jer oni imaju pravu formulu za boljitak u Hrvatskoj! Neodgovorna politika i nacionalna neodgovornost političara otvorili su širom vrata pojedincima da se uključe u politiku, ali ne u neku postojeću stranku, nego da se sa svojom ''strankom/partijom'' na izborima priljepi u koaliciju s drugim sićušnim i sličnim strankama i tako se uvale u saborsku fotelju. Milanović je čak preporučio nekima, koji su tražili posao, da se bave politikom!
Zabrinjavajuće pojavnosti u Hrvatskoj
Ovih svibanjskih dana hrvatski je narod bio u žarištu obljetnica tragedija i stradanja, pa su na površinu izbile i mnoge neugodne scene kojima su uglavnom kumovali vladajuća vrhuška i režimske udruge u Hrvatskoj. Puno se je govorilo i pisalo o Jasenovcu, koji je ponovo bio forum za političke, odnosno partizanske, četničke i antifašističke ideologe i idiote, pa se tek može sa sigurnošću ustanoviti lokacija Jasenovca, a sve drugo spada u primjenu specijalnih oblika medijskog ratovanja. Žrtve u Jasenovcu su svake godine ponovo žrtve onih koji ih navodno žale, jer se mržnji na Nezavisnu državu Hrvatsku obračunavaju s umnožavanjem broja mrtvih, što je najveći moralni i nacionalni zločin. Ali, tko može Mesiću, Josipoviću, Milanović, Pupovcu, Goldsteinu, Puhovskom, Jergoviću, Tešelički, Pusićma i drugima ukazati na dostojno i dosljedno poštivanja hrvatskih ratnih i poratnih žrtava. Zna se da od čovjeka nevalja ni koža ni meso. Ako mu dakle riječ nevalja, on je najzadnji stvor u naravi, (Hrv. Pravo 2. prosinca 1895.)
Na komemoraciji 70. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta okupilo se mnoštvo svijeta, prema austrijskim informacijama bilo je preko 60 tisuća, a prema režinskim medijima u Hrvatskoj, bilo je oko 25.000.! Misnom slavlju predvodio je kardinalom Josip Bozanić, ali nije bilo političkih baluna, nego skrušenost, poniznost i molitve za hrvatske nevine žrtve. Ipak se je morala istina reći, da su pokolj, odnosno genocid na Bleiburgu i Križnom putu izvršili jugoslavenski komunisti po zapovijedi Tita.. Nije se ovdje ni s brojkama poginulih razbacivalo, jer žrtve nisu samo statistika, nego su osobe, Božja stvorenja i nevine žrtve ljudske mržnje, zlobe i zločina. Ovogodišnji najzapaženiji događaj Bleiburške tragedije nije bio u Bleiburgu nego u Zagrebu. Ničim izazvan dr. sc. Mate Kapović, docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkoga Filozovskog fakulteta, poručio je na svom facebooku profilu Hrvatima: Se*em vam se na Bleiburg… Zašto se ''delija'' Kapović nije pos*ao na Dedinju ili nekom drugom mjestu? Vjerojatno Kapović ne će biti pozvan na odgovornost u policijsku postaju, niti od državnih vasti, niti će izgubiti katedru, niti će biti izbačen iz HAZU-a. Da se je pokakio na nekom drugom mjestu… već bi bio u paklu, a zbog Bleiburga može čak dobiti i priznanje u današnjoj Hrvatskoj.! No, studenti imaju moralnu i nacionalnu i državotvornu odgovornost da na dosljedan naći kazne Kapovića – bojkotiratirajući njegova predavanja, kako to rade studenti i u Africi, kad spodoba dođe u razred studenti napust zgradu… Uprava sveučilišta nema drugog izbora nego dati otkaz profesoru, a ne suspendirati studenate.
Ne samo što je to ogavan rječnik jezikoslovca i akademika, nego je to i kažnjivo djelo uvrjede stotinama tisuća poginulih Hrvata poznatom pod zajedničkim imenom – Bleiburška tragedija. Možemo sa sigurnošću reći, da nema studenta na sveučilištima u Hrvatskoj koji nije izgubio barem jednog člana obitelji u ratu i poraću Drugog svjetskog rata. Da je Kapović uvrijedio židovske ili muslimanske žrtve već bi bio i on među mrtvima. Dakle, taj se lik udostojio tako nešto izreći u glavnom gradu Hrvatske, u kojem je rođen i školovan.
Tko su instruktori na hrvatskim sveučilištima?
Ne ćemo se s Kapovićem osobno baviti, nego treba njega uzeti kao uzor za pogibne posljedice, jer on i takvi kao on odgajaju hrvatsku mladež koja ne može ništa drugo biti do li kopija tog istog Kapovića. Na hrvatskim sveučilištima, na kojima predaju Goldsteini, Puhovski, Josipovići, Jovići i mnogi drugi odgajaju janjičare, koji će kasnije kao i Kapović sr*ti i urinirati po svemu što je hrvatsko.
Turci su već isprobali takvu metodu odgajanja hrvatske mladeži, koji su se kao janjičari vraili u Bosnu i bili najgori koljači hrvatskog i katoličkog naroda u povijesti. Možda se ovi današnji potecnijalni hrvatski ''janjičari'' mogu čak uključiti u pokret ''Islamske države'' (IS) koja već ima svoje ćelije u Bosni. Što doista možemo očekivati od hrvatske mladeži koju odgajaju neprijatelji i progonitelji hrvatskog naroda? Na žalost, ne vidimo u današnjoj hrvatskoj mladeži duh hrabrosti, odvažnosti, domoljublja, odnosno heroizma, nego većinom vidimo opuštene mlade ljude kojima je potrebna droga, alkohol, seks i zabava da bi bili sretni – cool! Tko to ne vidi taj ne vidi ni špic svoga nosa!
Država je odgovorna za odgoj obezglavljene mladeži, jer je dopustila da se na hrvatskim sveučilištima i u medijima uhljebe ljudi koji su tvorci zla, mržnje i lošeg odgoja. Nema sveučilišta ni u jednoj najnerazvijenijoj državi, koja bi dopustila da se odgajaju antinacionalni i antidržavni i antivjerski kadrovi na njihovim svučilištima. Na hrvatskim sveučilištima takav odgoj nije izuzetak, nego je pravilo za ''vaspitanje'' sveučilištaraca u Hrvatskoj – čast izuzetcima. Jesu li zastupnici u Hrvatskom saboru uopće svjesni, da se u državi oblikuje ubojiti mentalitet koji je razorniji od atomske bombe – indoktrinacija hrvatske mladeži za uništavanje nacionalne samobitnosti hrvatskog naroda. Treba pod hitno zaustaviti moguću apokalipsu – propast sada ili nešto kasnije. Nasuprot pogrješkama iz prošlosti, treba dakle usvijestiti do najveće djelatne snage revolucionarnu vjeru u ideju slobode, u naš slobodarski duh i u međunarodnu poziciju hrvatskog prostora. Po tom nepokolebljivom slobodarskom duhu i po čvrstim stavovima međunarodnog značaja definiramo sebe pred sobom i za sebe, pred drugima i za druge – potpuno (Oršanić).
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više