Dosta nam je ove crvene sotone Zbog sudbine Tvoje plak’o sam i plak’o I zamišljah, da me barem Nebo sluša I da će mi jednom dočekati duša Spokoj uskrsnuća. Bar se nadah tako. Prevarih se gorko. Razočaran, eto, U sinova Tvojih nemar i rasulo, Osobni probitak, rodoljublje trulo, Kojim uništiše Tvoje biće sveto. Moram li kroz očaj proklinjati sudbu I beznadni udes u koji si pala, Ko nevina žrtva izdajničkih zala? I proklinjem zato i sudbu i UDBU. Je l’ ostalo išta dragocijene krvi, Natopljena kojom svaka Ti je stopa? Zar Ti Tvoje dijete i sad raku kopa, Natječuć se revno, tko će biti prvi? E pa umri, Majko, ako moraš mrijeti, Dok još sveto ime HRVATSKO Te krasi, IL ZAVAPIJ K NEBU; DA TI IME SPASI I uništi ološ, što Ti smrću prijeti. Razbudi mrtvace iz grobova davnih, što do smrti vijerni za Te život daše, Ne poznajuć straha, za Te hrabro paše I obnovi slavu predaka nam slavnih. Dosta nam je ove crvene sotone, Što još srlja slijepa u magli i tami I imena Tvog se otvoreno srami I uživa kako Tvoja lađa tone, Prodajuć Te svakom ispod svake cijene. Ne boli ih duša niti su Ti skloni. Za čije račune dobro znaju oni; Za one, što njima vladaju iz sjene. Zar je rijeka krvi uzalud se lila Za ime Ti sveto i za svaki kamen? Zar u našem srcu zgasio se plamen? Zar izdaja ruši, što ne može sila? Zar smetnusmo s uma bleiburške kolone I nedužne žrtve za Te žrtvovane I grobove hladne, širom rasijane? Zar ćemo se smesti pred hirom sotone? Probudi se, RODE, dosta nam je plača! Ako treba padat, opet ćemo pasti, Ali nek pod stijegom RODOLJUBNE VLASTI Hrvatska zablista sve jača i jača. Žarko Dugandžić, Perth