Na FPZ-u po starome, jugoslavenski
Središnja svečana Bleiburška komemoracija je iza nas. No, mjeseci svibanj i lipanj su prepuni lokalnih mini Bleiburških tužnih komemoracija, tribina i znanstvenih skupova. Prije nekoliko dana bili smo u Gračanima podno Medvednice. Sedmoga smo lipnja u Maceljskoj gori, 13. lipnja smo ispred Hude jame u Sloveniji… HNES je pod naslovom „Europa je osudila totalitarizam – etičke osude za veleizdaju i genocid nad Hrvatima protiv Josipa Broza Tita i Jugoslavenskog komunističkog totalitarizma“…
Tebe ima svugdje. Kažu mi prijatelji, koji su se sinoć naguravali ispred velike kino dvorane, zbog pretpremijere dokumentarnog filma „Magnum crimen 1945.“ Prije nekoliko dana si štitio i prof. Šeparovića od režimskog policijskog napada. Da, ali nije se radilo o policijskom, nego o milicijskom napadu. Odgovorio sam im ja. Po ovim pitanjima, zaista me ima svugdje. To vam je genetski preneseno s moga djeda, tirolskog ratnika, sicilijanskog zarobljenika i preživjelog povratnika iz Drugoga svjetskog rata. U svibnju i lipnju 1945. godine, on je, naslonjen na motiku, bacao tužne poglede preko ogoljelih kamenih vrhova svojih zavičajnih planina, koje su se visoko izdizale iznad hirovite i hladne Neretve. Od sedmorice sinova, trojica najstarijih su, kao hrvatski branitelji, negdje u Sloveniji u povlačenju. Dvojica mu se nikada nisu vratila, podijelivši tako sudbinu sa dvadesetak svojih bližih i daljnjih rođaka, ubrojanih u tadašnjih 40-ak nestalih momaka iz sela, čija populacija se umanjila za 10 posto. I tako, ili slično je bilo, od obitelji do obitelji, od sela do sela, od grada do grada. Treći sin, otac pisca ovih redaka, kao 18 godišnjak, u jednoj od destkovanih kolona Križnog puta preživljava, sa svim posljedicama relativno mlad umire, ali kao za inat, iza sebe ostavlja 30-ak potomaka. Kao da se cijela naša hrvatska povijest prelamala preko moga zavičaja i spomenute rijeke, koja je zapamtila, ne samo suzne oči prognane kraljice Katarine, nego i smrtonosne vratolomije zalutalog malog trošnog čamca s Kupe Vladimira Nazora, polovicom Zvonimirove lađe natovarenog. Druga polovica Zvonimirove lađe se kretala prema demokratskom zapadu, pri čemu su, u plamtećim vatrama Bleiburškog pakla izgorjeli njeni najbolji dijelovi.
„Nevina krv jedne čisti, a druge, nevina krv kalja. Premda, toliko zakaljani, i 70 godina se ponose zločinima, a ne da se kaju. Kao da su činili neko dobro. O žalosni su oni koji to brane i opravdavaju. Zašto su onda to radili sakrivećki po šumi i po noći, ako je to bilo ispravno i pošteno. Zašto su skrivali imena stradalnika i počinitelja. 45 godina su lagali i zatrpavali jame. 45 godina su šume šaputale, a narod je morao šutiti…“ Ovo je dio svećenikovih riječi u spomenutim Gračanima, gdje je nastavio u evanđeoskom stilu. Ove kosti svjedoče i vape, ne za osvetom, nego za pravom istinom o sudbini i žrtvi. Ne mržnja, osveta i zloća, nego, samo sveti osjećaji; praštanja, ljubavi i molitve, i da se oni obrate od ideoloških laži…
Autorica dokumentarnog filma „ Magnum Crimen 1945.“ Nada Prkačin, iznoseći na umjetnički način tužnu Bleiburšku istinu na sunce, nije se zadovoljila samo evanđeoskim okretanjem i drugog obraza, nego je hrabro i povišenim tonom rekla. Ponovo nas zovu fašistima. Ali gosp. Milanoviću to neće proći. Želimo istinu. Želimo dostojanstveno pokopati sve mrtve. Oni su dio našeg narodnog bića i naše krvi. E, pa, za zločin se mora odgovarati…
I na kraju kratki pogled na lijevu stranu. Na okupiranom Fakultetu političkih znanosti održava se tribina pod naslovom „Lustracija u RH nužnost ili ne “. Dvojica Jugoslava; Đurašković i Klasić su samo za lustraciju Karamarka. To je onaj Klasić što je na okupiranome HTV-u izjavio da Tito nije diktator. Lustraciju je Hrvatska napravila još 90-ih godina riješivši se ljudi drugih nacionalnosti po skandinavskom receptu, gdje se Rusima oduzimalo državljanstvo. To je, primijetili smo, ona ista škola, koja uči da je RH 90-ih godina izvršila etničko čišćenje Srba, da je Oluja zločinački pothvat, a Gotovina i njegovi da su zločinci.
Žarko Marić
