Lustraciju je potrebno provesti čim prije, ne samo pravosudnu, nego i društvenu
U Hrvatskoj kao i uvijek, u vrijeme obilježavanja Bleiburške tragedije, dolazi do prijepora između onih koji još uvijek ne žele priznati strašni masovni zločin nad civilima i pripadnicima poražene vojske koja je predala oružje i velikog dijela naroda Hrvatske koji tada odaje dužnu počast nevinim žrtvama komunističkog partizanskog pokreta na čelu sa Josipom Brozom Titom. Nesumnjivo je daje Bleiburški pokolj bio ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Još uvijek se sustavno sprječava, iako je prošlo 70 godina od tog događaja, da neovisni i ideološko neopredijeljeni povjesničari dođu do egzaktnog broja žrtava nastalih u tom periodu. Kada se uzmu u obzir sve dosadašnje procjene iz raznih izvora, najbliži smo broju oko 100 000 smrtno stradalih ljudi.
Ono što je sigurno i što je neoboriva činjenica je da se jugokomunistički režim već tada služio svim elementima državnog terorizma da bi došao i zadržao se na vlasti na području bivše Jugoslavije. Svrha državnog terorizma je održati moć države, bez obzira na ideologiju ili sačuvati povlastice koje imaju pojedine političke elite na vlasti. Tijekom povijesti čovječanstva upravo su razni režimi i države pokazivale najveću sklonost masovnom teroru, kako kao elementu unutarnje represije i kontrole, tako i kao oružju vanjske agresije i podvrgavanja. Obično su to države ili režimi koji se ili održavaju služeći se sustavnim terorizmom ili koje vode rat čiji se ciljevi mogu ostvariti pomoću terorizma. Teror koji su Nacisti vršili nad Židovima i drugim narodima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, jasan je primjer iz prošlosti o državnoj podršci terorizmu i njegovoj direktnoj primjeni. Isto se može reći i za nedavnu agresiju Srbije na Hrvatsku. Cilj Srbije je bilo osvajanje, etničko čišćenje i pripajanje teritorija sa elementima terorizma kao osnovnim alatom za ispunjenje zadanih ciljeva.
Vlade nekih država i danas se angažiraju u različitim vrstama protuzakonitih aktivnosti uključujući sistematsku primjenu terora protiv svojih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Na osnovu toga državni terorizam možemo podijeliti na terorizam unutar države i terorizam prema drugim državama. Za unutarnji terorizam država nalazi opravdanje i legitimitet u ustavu i ostalim zakonima koji proizlaze iz njega, ne obazirući se na građane koji su nezadovoljni ljudskim pravima i unutrašnjim problemima u državi.
Postoji mnogo primjera unutarnjeg terorizma npr. korištenje Odreda smrti zajedno sa zastrašivanjem političkih neistomišljenika, novinara, studentskih organizacija, sindikata i drugih, izrazita je karakteristika desnih vojnih diktatura koje su preuzele vlast u Grčkoj, Argentini i Čileu 70-ih godina prošlog stoljeća ali i izabranih vlada u mnogim zemljama južne Amerike tog vremena. Na jednom latinoameričkom kongresu 1981. godine iznijet je podatak da je u vrijeme navedenih diktatura netragom nestalo oko 90.000 ljudi, za čiju se sudbinu ni danas ne zna. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Brazilu, Urugvaju i Argentini dolazi do osnivanja jakih terorističkih organizacija i skupina te opsežnih terorističkih aktivnosti. Vlade tih zemalja odgovaraju praktično državnim terorizmom koji je strahovito brutalan i bez zakonskih ograničenja. Protiv terorista i gerilaca, njihovih obitelji, mogućih simpatizera i dokazanih ili potencijalnih pomagača provodi se sustavni teror. Snage sigurnosti služile su se svim mogućim sredstvima da otkriju i zastraše teroriste, što je uključivalo torturu uhićenika radi dobivanja informacija i pogubljenja bez suđenja. Formirani su brojni Eskadroni smrti i do ranih osamdesetih godina poubijana je, zatvorena ili nestala većina protivnika režima te su njihove aktivnosti smanjene na minimum.
Najizrazitiji primjer unutarnjeg terorizma je onaj koji su provodili komunistički režimi diljem svijeta da bi učvrstili i održali se na vlast. Pretvorili su teror i zločin nad masama u sustav vladanja i počinili, za ljudski um, uistinu zapanjujuće zločine. Teroristička praksa masovnih ubojstava ljudi, žena i djece najviše je bila naglašena kroz: strijeljanje, vješanje, batinanje, plinske komore, mučenja glađu, deportiranje gdje je smrt bila česta u toku transporta, nasilni rad i mnoge druge mjere terora. Masovna ubojstva bez suđenja, montirani sudski procesi, genocidi nad manjinskim narodima, koncentracijski radni logori (gulazi), oduzimanje privatne imovine bila su svakodnevna i normalna pojava u komunističkim zemljama.
Goran Radman
Sustav vladavine državnog komunističkog terora je dostigao svoju kulminaciju za vrijeme Staljina, u čije doba nitko nije bio siguran. Želeći da spriječi bilo kakvo drugo mišljenje staljinistički aparat je pokrenuo nezapamćen val terora sa ciljem da se svi osjećaju nesigurnim i zastrašenim kako bi slušali bez pogovora i razmišljanja. Svatko tko bi se i na najbezbolniji način zamjerio Staljinu i komunističkoj partiji bio bi proglašen državnim neprijateljem, buržujem, izdajnikom i bio bi likvidiran ili poslan u gulag bez obzira na prijašnje zasluge u izgradnji SSSR-a. Poslije Staljinove smrti komunistička partija SSSR-a se ogradila od tih zločina, međutim oni su i dalje nastavljeni mada manjim intenzitetom. Nastavak državnog terorizma usmjeren je na teroriziranje manjinskih naroda poput Čečena, Inguša, Dagestanaca, Ukrajinaca itd. Ovo su neke procijene o broju ljudskih žrtava u pojedinim zemljama pod komunističkim režimom:
država |
broj ljudskih žrtava |
Kina |
65.000.000 |
SSSR |
20.000.000 |
Kambodža |
2.000.000 |
Sjeverna Koreja |
2.000.000 |
Vjetnam |
1.000.000 |