Pušenje Svađali se muž i žena, Da j' rad čega – rad duhana. Grmi žena: ''Zbog pušenja Soba smrdi ko kavana. Jednu gasiš, drugu pališ, Zadaješ mi ljutu grozu. Disati mi, mužu, teško, Dobit ću tuberkolozu. Uguši me dim i smrad; U kući, nam bijeda, glad, A ti pušiš ko bogataš, Ko prst palac cigar smataš. Izračunaj, ludi čovo, Kol'ko platiš tu cigaru. Ja godinam' zalud sanjam O hambaru i kućaru. Dnevno trošiš dvije stoje, K vragu ti i tvoja Drava. Deset dana, dva'es't stoja, Pet godina – jedna krava. Ostavi taj duhan smradni, Pod slamnjaču novac meći. Uskoro ćeš postat bogat, Živjet ćemo sveđ u sreći. Il' prestani, il' nam kraj, Dosta mi je svađe, znaj. Ah, taj duhan omamljivi, Teško ga se brate riješit. Dok ga čovjek ostavio Moralo se dušu griješit. Hoću, neću, drži, ne daj, To pušenje srcu godi. Il' se bori, il' se predaj, Il' sa ženom borbu vodi. Zar ćeš biti droge rob? Cigara ti kopa grob. Uze teške muke, bijesa, Dok duhanu nesta traga. Mir u kući lijepi bio, Muža grli žena draga I tepa mu: ''Mili moj, Bit će stoja golem broj!'' Ljeta klize, muž ne puši, Dvije stoje dnevno špara. Kupovao daske, grede, Gledaj krasnog baš hambara! Ljepoti mu ne bi par, Od cigara to je dar. Jedne noći, ljudi moji Pečenicu susjed peko. Ko za inat vjetar puhnu, Leti žiška nadaleko. Kud će, tud će, naopako – Sred hambara finog pala. Ajme, Bože, hitro, lako, Vatra se je rasplamsala. Ko paklenog ognja bijes Žario se mrakom krijes. Pohitiše stari, mladi, Brže bolje plamen gasi. Iz bunara vodu vadi, Siromahu hambar spasi. Zalud voda, trka, hajka, Pobijedila vatre sila. Čovjek gledo iz prikrajka Miran, hladan, majko mila, Ko da je srca od kamena. ''Nesretniče, prokletinče!'' Jaukala ljuta žena, ''Izgori nam krasni hambar, A tebe se ništ' ne tiče. Zar taj posjed nije tvoj? Skrenuo si, joj, ajoooj!'' ''Luda ženo'', muž joj viče, ''Zašto tolka cika, graja? Nek sve ide do belaja… Čemu zdvajat, paničiti? Hambar il' ja, netko j' moro One stoje popušiti.'' Marija Dubravac, Brisbane