Sve je neistina što je napisao novinar Boris Vlašić

U Norvalu i Kanadi žive Hrvati koji nikada nisu prestali voljeti Domovinu Hrvatsku

Pismo glavnom uredniku Jutarnjga lista

Poštovani g. uredniče,

neugodno sam iznenađen, da ne kažem šokiran, člankom vašega novinara Borisa Vlašića „Prokletstvo norvalskih dolara, pojave se i nestanu!“, objavljenim u izdanju JL-a 18. lipnja 2015. godine. Vaš novinar, kojega sam do ovog članka doživljavao i respektirao kao velikoga profesionalca, kao što sam već spomenuo, šokirao me.

Naime, ovaj članak, koji svojim sadržajem, netočnim podacima, neistinama i pogrješnim zaključicima ne spada ni u najgori žuti tisak, nanio je najveću štetu reputaciji novinara Borisa Vlašića, kao i samim novinama za koje sam se nadao da će pod novim vlasnikom postati respektabilne ozbiljne novine kakva Hrvatskoj nedostaju. Svaki će profesionalni novinar radi svoje vlastite reputacije nastojati doznati i provjeriti dobivene informacije iz više izvora, a u ovome slučaju od samih organizatora posjeta predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka Kanadi, prije nego što iznese svoje tvrdnje i zaključke. U ovom članku g. Vlašić je po mome mišljenju prekršio ovo pravilo iz samo njemu poznatih razloga. Odlučio sam reagirati na ovaj članak kao bivši kanadski Hrvat koji je u toj zemlji živio, školovao se i radio dvadest i pet godina kao aktivni sudionik hrvatske zajednice u Torontu i Kanadi. Nevjerojatno je koliko se neznanja i mistifikacije veže uz Hrvatski društveno-kulturni centar Norval u hrvatskom tisku u posljednjih dvadesetak godina. Očekivao sam da će g. Vlašić, kada već piše o Norvalu, radi čitatelja kojima piše i radi šire javnosti, napisati nekoliko informativnih podataka o Norvalu, a on u maniri svojih kolega i kolegica opet na neki način mistificira ovo mjesto okupljanja Hrvata južnog Ontarija.

Kao kanadski Hrvat, odlučio sam reagirati na ovaj, u najmanju ruku neprofesionalan članak, koji obiluje velikim brojem netočnih informacija, poluistina i proizvoljnih zaključaka Borisa Vlašića. Prvo, ne odgovara istini tvrdnja, odnosno čista laž, da je „kao i Karamarko, i Tuđman bio u Norvalu. Isto se, kao i sada, plaćala večera sa šefom HDZ-a, ali nitko ne zna što se dalje zbilo.“ Kao jedan od aktivnih sudionika i organizatora prvoga posjeta dr. Tuđmana Hrvatima Toronta 1987. g. pa nadalje, odgovorno tvrdim da za 30 milijuna kanadskih dolara u gotovini i više od 100 milijuna dolara koji su Hrvati Kanade skupili za potrebe obrane Hrvatske, postoje potvrde primitaka i troškova, kao i bankovni računi gdje je novac poslan i kako je potrošen. Prema tome, ne stoji tvrdnja da je novac nestao. Kako poznajem ljude koji su organizirali ovaj posjet g. Karamarka, čvrsto sam uvjeren da je napravljen izvještaj koliko je novca skupljeno, koliko je potrošeno. Da je bilo profesionalnog pristupa vašega novinara i da mu je stalo do istine, on je sve informacije s ove večere mogao doznati jednim telefonskim razgovorom s organizatorima spomenute večeri. No sadržaj i ton samoga članka navode me na neke druge zaključke.

Osobnno nisam glasnogovornik, a najmanje odvjetnik g. Tomislava Karamarka, ali je smiješno, djetinjasto, a iznad svega neprofesionalno zahtijevati od njega da podnese finacijski izvještaj s ove večere. Tvrdnja kako je to „jednostavno, prokletstvo norvalskih dolara – pojave se i nestanu“, notorna je laž. Kao što sam već spomenuo, postoje pisani izvještaji sa svim podacima o skupljenim dolarima 90-ih godina u Kanadi i troškovnici, pa sam čvrsto uvjeren da je napravljen pismeni izvještaj i s ove večere u kojem stoji i najmanja stavka. Vlašićeve tvrdnje su lažne optužbe hrvatskih domoljuba, ali ne samo onih koji su organizirali ovu večeru, nego i svih Hrvata u Kanadi, od kojih su neki u teška vremena podizali kredite u bankama kako bi pomagali obrani Hrvatske.

Hrvatska crkva u Norvalu

Kao kanadski Hrvat, bio sam veoma aktivan u hrvatskoj zajednici i organizirao ili sudjelovao u organizaciji raznih manifestacija na kojima su glavni govornici bili gradonačelnici Toronta i drugih gradova u Kanadi, ministri provincijskih i federalne vlade, kao i sami premijeri Kanade poput Johna Turnera, svaki govor iznad dvadeset minuta bio je nezamisliv i politički krajnje kontraproduktivan. Na osnovi razgovora s nekim od članova organizacijskog odbora, kao i običnim gostima spomenute večere, zajednički je zaključak da su večera i druženje s g. Tomislavom Karamarkom uspjeli iznad svih očekivanja.

Imajući u vidu da u iseljeništvu, ne samo u Kanadi nego općenito, vlada velika apatija i nezadovoljstvo prema hrvatskoj Vladi i načinu kako se ona odnosi prema iseljenicima, zatim uzimajući u obzir činjenicu da, prema njihovim riječima, nema nikavih ozbiljnih odnosa niti kontakata s institucijama u Hrvatskoj zaduženima za rad s iseljenicima, ovaj uspjeh i doček Tomislava Karamarka u Norvalu time je još veći. Iz svojih izvora doznajem da na večeri nije bilo euforije koja je vladala među Hrvatima Kanade 90-ih godina, no gosti na večeri bili su impresionirani otvorenošću i iskrenošću Karamarkova nastupa. Nije bilo velikih obećanja, nije bilo jeftine demagogije, bio je to jednostavno susret Hrvata u Kanadi s vođom oporbene stranke iz domovine. A kada se već govori o novcu, treba istaknuti da su nakon večere mnogi uzvanici prilazili Karamarku pokušavajući mu dati novčane darove, što je neki nepisani običaj kanadskih Hrvata kao znak pažnje prema svome gostu, no te iskrene geste Karamarko je energično odbio.

Novinar Boris Vlašić između ostaloga postavlja retoričko pitanje: „I što mi je, kao kanadskom Hrvatu, činiti ako se ne traži oružje ni lova za obranu, nego jedinstvo s Hrvatskom. Kako kanadski Hrvat može biti jedinstven s Hrvatskom?“ Kao kanadski Hrvat, odgovorit ću jednostavno. Nijedan kanadski Hrvat ne treba se odreći kanadskoga državljanstva, što vaš novinar sugerira, dapače, oni ga trebaju zadržati. Postoji jedinstvo duha kanadskih Hrvata s domovinom. Oni znaju, kao i Hrvati diljem svijeta, da se njihova uloga danas umnogomu promijenila u odnosu na domovinu. Oni bi trebali, što i pokušavaju, propagirati hrvatsku kulturu, umjetnost, znanost, šport, a iznad svega hrvatsko gospodarstvo u Kanadi. I povrh činjenice da u Kanadi ne postoji hrvatski lobi, Hrvati su kroz svoje osobne veze i kontakte, kroz svoje poslovne rezultate uspjeli uspostaviti izvanredne odnose s političarima i poslovnim ljudima unutar anglosaksonskoga svijeta. Sama činjenica da u kanadskom Paralmentu sjede četiri zastupnika hrvatskoga podrijetla najbolji su dokaz toga.

Interesantno je spomenuti da u članku vašega novinara nema ni riječi o tome, kao ni o činjenici da se g. Karamarko sastao i vodio razgovore s nekima od njih. Novinar Boris Vlašić ne može ili ne želi, kao i mnogi u Hrvatskoj, shvatiti da postoji velik broj Hrvata druge generacije u Kanadi koji bi bili voljni napustiti tu zemlju i doći živjeti i raditi za manju plaću u Hrvatsku samo iz ljubavi prema Domovini s velikim D. Postoji već relativno velik broj takvih primjera u samome Zagrebu, no da bi se to ostvarilo u što većem broju, u Hrvatskoj se trebaju dogoditi bitne promjene u odnosima prema hrvatskim iseljenicima. Ponajprije politička volja i suglasje svih stranaka oko stvaranja ozbilne strategije prema hrvatskim iseljenicima. Možda je prvi korak u tome smjeru mogao biti i to da novinar Boris Vlašić i ostali njegovi kolege počnu pisati objektivne i provjerene tekstove o hrvatskim iseljenicima bez predrasuda. Ali, eto, taj prvi korak tako je teško učiniti!

Srdačan pozdrav,

Dr. sc. Marin Sopta, Zagreb, 19. lipnja 2015.