Od prognanog Hrvata od Banja Luke tražilo se čak 19 različitih dokumenata da bi mu se odobrio stalni boravak
U Hrvatskom saboru na čelu Odbora za useljeništvo bio je dr. Zdravko Sančević, čovjek širokih vidika i bogatog iskustva. Njegovom zaslugom Odbor za useljeništvo izmijenio je više zakona kojima se olakšava useljavanje i integracija useljenika. Da njega nije bilo najveći broj prognanika i izbjeglica s Kosova iz Vojvodine i BiH danas ne bi živio u Hrvatskoj nego u nekoj od prekomorskih zemalja. Pojedini su naime birokrati opstruirali primjenu Zakona o hrvatskom državljanstvu te su odbijali rješavati zahtjeve supružnika nehrvatske narodnosti čime su, uz pomoć nekih međunarodnih organizacija (IOM, Raphaelswerke, ICMC…), iz Hrvatske iselili veliki broj u Hrvatsku doseljenih i izbjeglih hrvatskih obitelji koje su birokrati nazvali „mješovitim brakovima“.[1]
Zdravko Sančević
Razumijevanje za te obitelji pokazali su u to vrijeme ministar MUP-a Ivan Penić i njegov pomoćnik Miljenko Bukovac, koji je vrstan pravnik, spašavao useljenike od birokratske torture. (Od supruga prognanih Hrvata od Banja Luke tražilo se čak 19 različitih dokumenata da bi im se odobrilo stalni boravak.) U to vrijeme, preko hrvatskih konzulata, supruge iseljenika s hrvatskih etničkih područja, mogle su dobiti stalni boravak i državljanstvo i prije povratka u Hrvatsku što je povratak tim obiteljima jako olakšavalo. I tada je bilo opstrukcije primjene Zakona o hrvatskom državljanstvu. Jedan od načelnika jednostavno je odbijao otvoriti kutije zahtjeva koje su stizali iz Sarajeva i Bihaća pa je te zahtjeve počeo rješavati tek kad mu je dr. Sančević zaprijetio gubitkom radnog mjesta.
Odbor za useljeništvo tada je doista bio odbor koji je u svojem djelokrugu imao sve useljenike a ne samo iseljenike hrvatskog etničkog podrijetla. U to vrijeme i iz crkvenih krugova (mons. Đuro Kokša npr.) favorizirali su naseljavanje demografski pustih krajeva Hrvatima s Kosova ali i Albancima katolicima jer je njihova integracija brža nego drugih useljenika nekršćanskog podrijetla. S dolaskom SDP-ove koalicijske vlade godine 2000. iz temelja se promijenila hrvatska useljenička politika. Odbor za useljeništvo u Hrvatskom državnom saboru dodijeljen je novoj oporbi (HDZ-u) a rezultat toga je skoro potpuna impotentnost tog odbora. Šime Lučin, tadašnji ministar unutarnjih poslova, svojim dopisom Anti Đapiću, predsjedniku Odbora za predstavke i pritužbe, Odboru za useljeništvo odriče pravo razmatranja predstavki useljenika drži da bi sve tek predstavke na rješavanje trebalo uputiti Odboru za predstavke i pritužbena na čijem je čelu bio Anto Đapić. Odbor za useljeništvo se je u svome djelokrugu bio ograničio samo na useljenike pripadnike hrvatskog naroda iako djelokrug Odbora u Poslovniku hrvatskog sabora nije bio izmijenjen. Iz podataka MUP-a i novinskih članaka vidjelo se da se useljavanje stranaca nastavlja, a prema nekim podatcima u nekim gradovima, broj stranaca se popeo na 18 posto stanovnika grada.
Na zahtjeve predsjednika Odbora Milana Kovača, nekoć ministra u Vladi za BiH, da se Odboru dostave nacrti Zakona o strancima i Zakona o državljanstvu čija je izmjena najavljena, iz MUP-a je stigao odgovor da traženih nacrta još nema i da će biti dostavljeni Odboru kad budu gotovi. Odboru nacrti tih zakona nikada nisu dostavljeni niti je Odboru omogućeno sudjelovanje u izradi tih zakona kao je to odbor tražio. Uslijedili su pokušaji da se u ime Europske konvencije o državljanstvu i navodnih zahtjeva Europskoga vijeća iz Zakona o hrvatskom državljanstvu izbace članci 11., 16. i 30. na temelju kojih hrvatsko državljanstvo stječu pripadnici hrvatskog naroda.[2]
U medijima je počela žestoka kampanja protiv davanja hrvatskog državljanstva Hrvatima koji ne žive u granicama Republike Hrvatske u ime Europske konvencije o državljanstvu i borbe protiv diskriminacije.[3] Kako je Zakon o hrvatskom državljanstvu u potpunosti usklađen s Ustavom Republike Hrvatske i svojim odredbama prevodi ustavnu obvezu iz članka 10. Ustava o posebnoj brizi za Hrvate u BiH i u iseljeništvu, pokušaji izmjene tog zakona na štetu hrvatskog naroda su odbačeni. Zbog krivog tumačenja Europske konvencije o državljanstvu, na koju su se pozivali zagovaratelji izmjene Zakona o državljanstvu, ta Konvencija je dva puta skinuta s dnevnog reda sjednice Hrvatskog sabora. Europska konvencija naime zabranjuje diskriminaciju među državljanima a državljanstvo pripadnici matičnog naroda i stranci stječu po različitim osnovama. To se može vidjeti u zakonima članica Europske unije koje su ratificirale Europsku konvenciju o državljanstvu.[4] Netko ili nije znao definiciju diskriminacije ili je svjesno pojam diskriminacije krivo tumačio.[5]
Zakon o hrvatskom državljanstvu, po uzoru na zakone o državljanstvu članica Europske unije a u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o državljanstvu članica Europske, u svoje odredbe unosi ius soli et sanguinis te pripadnike hrvatskog naroda prima temeljem više odredbi tog zakona. U Pravilniku o ostvarivanju prava na naknadu za učenje hrvatskog jezika i stipendiranje iseljenika, useljenika i pripadnika hrvatske nacionalne manjine, definirani su pojmovi pripadnika hrvatskog naroda iseljenika, useljenika i pripadnika hrvatske manjine i čime svoju pripadnost navedene kategorije stipendista dokazuju.[6]
Kad zagovaratelji izmjena Zakona o hrvatskom državljanstvu nisu uspjeli iz tog zakona izbaciti članke 11., 16. i 30., novim tumačenjima i primjenom tog zakona te Zakonom o strancima uspijevaju provoditi opstrukcija primjene Zakona o hrvatskom državljanstvu. Zakon o strancima po hijerarhiji stavlja se iznad Zakona o državljanstvu i odredbi Ustava o pripadnicima hrvatskog naroda u BiH, iseljeništvu i susjednim zemljama te ustavne odredbe o posebnoj brizi za obitelj.
Do usvajanja Zakona o strancima vrijedio je Zakon o zapošljavanju stranaca kojim se Hrvata u Hrvatskoj nije smatralo strancem kad se radi o kretanju i zapošljavanju.
Ivan Penić
Amandmane Odbora za useljeništvo da se takva odredba ubaci u Zakon o strancima, saborska većina dvaput je odbila i kad je predsjednikom Odbora za usljeništvo bio Milan Kovač a i kasnije, kad je predsjednicom Odbora bila Zdenka Babić Petrićević i kad se HDZ već bio vratio na vlast. Bolje sreće nije bio ni prijedlog Ivana Bagarića, predsjednika Odbora za Hrvate izvan RH čiji je prijedlog podupro Hrvatski svjetski kongres. Hrvatskom svjetskom kongresu je odgovoreno: „Dakle, složenost postupaka utvrđivanja tko se smatra pripadnikom hrvatskog naroda koju smo Vam iznijeli, znatno bi otežala primjenu odredbi Zakona o strancima.“
Zaključak Odboraza useljeništvo kojim se tražilo da Prijedlog zakona o strancima ide u treće čitanje, tadanja saborska većina nije htjela uzeti u obzir iako je Odbor za useljeništvo o Prijedlogu zakona o strancima raspravljao kao matično radno tijelo. Protiv usvajanja tog i takvog zakona izjasnili su se čak i članovi Odbora iz HSLS-a i HSS-a koji su tada bili članovi vladajuće koalicije SDP,HSS,HSLS, HNS.[7] Novim tumačenjem Zakona o hrvatskom državljanstvu, koje se zadržalo i tijekom vladajuće koalicije HDZ, HSS,SDSS i dr. jako se otežava povratak iseljenika i Gastarbeitera čije su supruge nehrvatske narodnosti i odraslih potomaka iz „miješanih brakova“.[8] Sada se od bračnog druga nehrvatske narodnosti traži da doseli trajno u Hrvatsku i tada mora proći cijelu mukotrpnu proceduru: privremenog boravka, produženog boravka, trajnog nastanjenja, državljanstva. Do ostvarivanja statusa trajno nastanjenog stranca, valja živjeti u Hrvatskoj pet godina.
Bilješke:
[1] Neke međunarodne organizacije ubrzano su u prekooceanske zemlje iseljavale „miješane brakove“ a takvih je bilo najviše s područja Zapadne Bosne i iz Banja Luke. Iseljavale su i druge koji su dolazili u ICMC tvrdeći da ne mogu dobiti hrvatsko državljanstvo. Javljali su se i oni koji su tvrdili da nisu dobili hrvatsko državljanstvo iako su ga imali ali uskoro zahvaljujući tadanjim dužnosnicima MUP-a prijevare su bile otkrivene i spriječeno je masovnije preseljavanje.
[2] Promemorija Žarka Katića pomoćnika ministra MUP-a zastupnici Ivani Sučec Trakošćanec, predsjednici Podoodbora za hrvatske manjine u Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
[3] Ne će više Hercegovici za mjesec dana dobiti državljanstvo i slični naslovi bili su na naslovnicama dnevnih listova kojima se slala poruka da će izmjenom Zakona o hrvatskom državljanstvu biti ukinute odredbe na temelju kojih Hrvati s boravištem izvan RH mogu dobiti hrvatsko državljanstvo.
