Za NDH bio je nastavnik na Domobranskoj akademiji u Zagrebu i šef Vojno-odgojnoga ureda Ministarstva oružanih snaga
Doktora Milivoja Mostovca (1907. – 1989.) susreo sam nekoliko puta tijekom svojih emigrantskih godina. Bili su to susreti ne iz dokolice nego u zajedničkom radu za ideale hrvatske slobode i samostalnosti. Uvijek bijaše staložen i razborit, kao što i priliči starijemu gospodinu i profesoru. Moglo bi se reći, očinski i profesorski je poticao nas, tadašnje mlađe aktiviste, na složan rad, na demokratsko i široko zajedništvo svih Hrvata.
Milivoj Mostovac rođen je 21. kolovoza 1907. u Svetom Petru Orehovcu, na križevačkim brežuljcima. Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu, gimnaziju je počeo pohađati u Bjelovaru, a dovršio u Zagrebu. Tu je također studirao i završio pravne nauke. Bio je sudac u Petrinji, a malo prije Drugoga svjetskoga rata postao je državnim odvjetnikom. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio je prvo nastavnik na Domobranskoj akademiji u Zagrebu i potom šef Vojno-odgojnoga ureda Ministarstva oružanih snaga Hrvatske. Rad s mladima bio mu je pravi životni poziv.
Još od studentskih godina isticao se svojom djelatnošću u redovima hrvatske, katoličke, akademske i radničke mladeži. Surađivao je s Ivom Protulipcem, Ivanom Merzom i drugima u Križarskom bratstvu. Njegova odanost Crkvi i narodu hrvatskomu bila je čvrsta kao stijena od mladosti do groba.
Nakon što su komunisti osvojili vlast u Hrvatskoj, Mostovac je morao potražiti spas u tuđini. Preko Austrije stigao je u Rim, a obitelj mu je ostala u Zagrebu. Nije gubio vrijeme, nego se dao na stjecanje znanja i neumorno je studirao. U Rimu je postigao doktorat iz pravnih nauka s područja ustavnoga prava; na Lateranskom sveučilištu studirao je žurnalizam; na Gregoriani filozofiju, na Orijentalnom institutu ruski; pohađao je i Institut poredbenoga prava u Parizu. Zbog nesigurnosti u Rimu, preselio se (1948.) u Belgiju. Dok je tražio načina dovesti svoju obitelj na slobodu, studirao je međunarodno pravo na Collège d’Europe u Brugesu i bio angažiran u belgijskoj Katoličkoj akciji.
Nakon toliko godina čekanja, obitelj je k njemu stigla 1952. i zajedno su se doselili u Kanadu 1956. godine. Isprva je s obitelji živio u gradu Quebecu i predavao političke znanosti i rusku povijest na sveučilištu Laval. Godine 1957. Milivoj i obitelj preselili su se u Ottawu, glavni grad Kanade, i do umirovljenja je bio profesorom povijesti, međunarodnoga prava i međunarodnih odnosa na tamošnjem sveučilištu. Gdje god je živio i radio, uvijek i svakomu je tumačio tko su Hrvati, hrvatsku povijest i kulturu i hrvatsku pravednu borbu za državnu neovisnost i slobodu. Podučavao je mlađe Hrvate da strancima ističu da nije Hrvatska, njezina kultura i njezina državnost od jučer, nego seže duboko u povijest.
Uz redoviti posao i obiteljske obveze, Mostovac je u Ottawi uvelike pridonio na okupljanju i aktiviranju tadašnjega maloga broja Hrvata u tom gradu. On i mali broj suradnika utemeljili su (1957.) Hrvatski kanadski klub, kojemu je Milivoj bio dugogodišnji predsjednik. To je bilo prvo i zadugo jedino hrvatsko društvo u glavnom gradu Kanade. Klub je za dugo bio „žila kucavica” svih događanja među Hrvatima u Ottawi. Iz njega je s vremenom izraslo nekoliko društava koja su promicala kulturne i športske djelatnosti, kao što su škola hrvatskoga jezika za djecu, nogometni klub „Jadran” i folklorna skupina „Croatoan”. Ne manje važno, klub je bio i pokretač povremenih vjerskih okupljanja iz kojih je s vremenom izrasla hrvatska katolička župa u Ottawi. Klub je gajio domoljublje i jedinstvo u ovoj hrvatskoj zajednici koja je rasla po broju i snazi tijekom 1970-ih godina. Milivoj je zadugo bio „dobri duh” te živahne hrvatske zajednice i njezinih uspjeha.
Mostovac je sudjelovao ne samo u lokalnoj zajednici nego i u općim hrvatskim zbivanjima na kanadskoj i kontinentalnoj razini. Među ostalim, bio je izaslanik kanadskih Hrvata na prvom zasjedanju Hrvatskoga narodnoga vijeća (HNV) 1962. u New Yorku. Bio je izabran za dopredsjednika. Natjecao se i za sabornika obnovljenoga HNV-a 1975. godine.
Mostovac je nastojao među Hrvatima u Americi uvijek tražiti ono što ih spaja, a ne što ih dijeli. Tumačio je da je međusobno poštovanje prvi korak do istinske sloge. Bio je svjestan da su se mnogi Hrvati odvojili iz zajedništva zbog sitnih političkih ili osobnih zadjevica među samodopadnim pojedincima, ili zbog prizivanja na legitimitete iz prošlosti. Milivoj je bio apostol pomirenja i široke demokracije, bez razlike na školu, stalež, dob ili odakle tko dolazio. On je to svjedočio svojim radom i životom. Uvijek spreman pomagati i sudjelovati u svemu što je pridonosilo zajedničkomu radu na čuvanju hrvatske samosvijesti i baštinskoga nasljedstva u tuđini i ostvarenju slobode i samostalnosti u domovini.
Napustio je ovaj svijet baš kad se naziralo da sviće sloboda pa nije doživio proglašenje hrvatske državne samostalnosti koju je žarko želio i za nju radio. Umro je u Ottawi 15. siječnja 1989. godine. Bio je uzoran muž, otac i profesor, a krasila ga je čovječnost i duboka ljubav za Boga, obitelj i domovinu.
