Hrvatski Fokus
Kultura

Ludwigu Baueru nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2022. za roman Dvostruki život Eve Braun

Odluka Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2022. godinu

 

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Julijana Matanović (predsjednica), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Zoran Ferić – na sjednici održanoj 4. listopada 2022. –  većinom je glasova odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2022. dodijeli Ludwigu Baueru za roman Dvostruki život Eve Braun (Fraktura, Zaprešić, 2022.).

Za Nagradu je prijavljeno 58 knjiga, a u najuži su izbor ušli sljedeći naslovi i autori: Ludwig  Bauer, Dvostruki život Eve Braun, Robert Međurečan, Domovina to go, Ivica Prtenjača, Sine, idemo kući,  Olja Savičević Ivančević, Ljeta s Marijom i Franjo Janeš, Strano tijelo.

Obrazloženje

Tko prati književni rad Ludwiga Bauera, morao je zapaziti jednu osobinu po kojoj se njegov opus izdvaja i ocrtava u kontekstu suvremene hrvatske književnosti. Ta bi se osobina mogla opisati kao nastojanje da svaka nova knjiga bude – i za pisca i za čitatelja – novi, a u isto vrijeme i prepoznatljiv, doživljaj. Bauerov  poetički vrt kojim dominiraju teme jakih sudbina uronjenih u povijesne ponovljivosti  nametnuo se kao jedan od najsnažnijih na našoj literarnoj sceni.

U nagrađenom romanu Dvostruki život Eve Braun pripovijeda se o sudbini nekolicine osoba povezanih obiteljskim i ljubavnim sponama, osoba koje posve različito reagiraju na burne političke i društvene promjene u drugoj polovici XX. stoljeća, i to ovdje, u našim krajevima. Radnja, naime, traje od vremena kad su junaci bili još djeca – tamo negdje šezdesetih godina – pa sve do rata i još dalje, kad se njihove sudbine na razne načine zaokružuju. U dobrom dijelu razvijanja priče ne znamo tko je u njoj glavni, pa se naslovna junakinja – a njezino ime namjerno je izazovno – ispočetka pojavljuje samo u epizodama. Isto se tako nekim naoko nevažnim zbivanjima iz života junaka posvećuje velika pažnja, dok se o tzv. sudbinskim prekretnicama govori ukratko i uzgred. Ali, naravno, sve s vremenom  dolazi na svoje mjesto.

A o čemu se pripovijeda? Najkraće rečeno: o tome kakvu ulogu igraju velike ideje u životu maloga čovjeka, i što se događa onda kad on te ideje prigrli i počne ih shvaćati kao vlastitu sudbinu.

To se dobro vidi upravo po Evi Braun. Pravo njezino ime nije Eva, nego Marija, a Evom je postala gotovo u šali, ime joj je dao zaljubljenik, ujedno i kazivač priče – iz nekih svojih razloga. A onda se ona uda za čovjeka kojemu je prezime Braun, te tako postaje imenjakinja Hitlerove ljubavnice, a poslije i supruge. I, sve to ne bi bio nikakav problem, da junakinja nije svoje ime shvatila kao sudbinski znak, te umislila da ima poslanje. U skladu s tim umišljajem stala je tumačiti cijelu svjetsku povijest propovijedajući njezinu revidiranu verziju drugim ljudima. A sve to u devedesetim godinama prošloga stoljeća, kad je društvo u previranju i kad i osoba poput Eve dobiva priliku javno djelovati.

Već i kad se ovako ukratko sažme, ta priča djeluje uzbudljivo i potiče želju da upoznamo i njezine pojedinosti. Ali, možda je još važniji način na koji je cijela stvar ispričana, jer Bauer ima oštro oko za detalj, za tipičnu crtu jednoga vremena i jednoga društvenog ambijenta, te on svome čitatelju nudi slike koje će ovaj lako prepoznati kao dio vlastitoga iskustva. Osobito to vrijedi onda kad te sličice imaju naglašenu jezičnu dimenziju: nitko do sada nije tako sjajno reproducirao praznoslovlje socijalističkih političkih govora, niti je itko tako plastično dočarao mistiku samoupravnih mehanizama odlučivanja, kao što je to učinio ovaj pisac, osobito u vezi sa svojim likom po imenu Bojan Braun.

Naravno, time nisu ni izbliza iscrpljeni svi značenjski slojevi što ih priča nudi, jer ti se slojevi dodatno razgranavaju u svakoj od zanimljivo dočaranih epizoda. Poneki će si čitatelj možda postaviti pitanje je li u nas devedesetih godina doista bilo onakvih ljudi kakvi su protagonisti ove Bauerove priče, pa će jedni odgovoriti na jedan, a drugi na drugi način. Ali, pravo pitanje nije, naravno, je li takvih ljudi bilo, nego jesu li postojali društveni – psihološki, ideološki – preduvjeti da se oni pojave. A tu će odgovor nesumnjivo biti pozitivan. Ludwig Bauer čini ono što književnost i inače treba činiti: ne daje odgovore, nego postavlja pitanja, ne nudi rješenja, nego pokazuje koje su nedoumice.

U ime Prosudbenog povjerenstva

Julijana Matanović

O autoru

Ludwig Bauer rođen je 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čovjek, stroj, društvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist. Na engleskom jeziku napisao je Pregled aktivnosti Međunarodne agencije za atomsku energiju (Beč, 1996.). Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze.
Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radiju Zagreb krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Objavio je više uspješnica za djecu: Parnjača Colombina, 1979., Poliglot i pas, 1988., Tri medvjeda i gitara, od 1991. čak devet izdanja, Ronilac bisera, 2000., Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, 2001., Vještica Liza Hainburška, 2002., Vila Zelenog jezera, 2003., Morski igrokazi, 2005., Bajkoviti igrokazi, 2005., Krava voli lava (s M. Radnichom), 2005. i Maske do daske (s M. Radnichom), 2006.
Do sada je objavio romane: Trag u travi, 1984., Trik, 1985., Dokaz da je zemlja okrugla, 1987., Biserje za Karolinu, 1997., Partitura za čarobnu frulu, 1999., Prevođenje lirske poezije – Romanetto Buffo, 2002., Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003., Kratka kronika porodice Weber, 1990., Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007., Patnje Antonije Brabec, 2008., Zavičaj, zaborav, 2010., Karusel, 2011., Toranj kiselih jabuka, 2013., Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek, 2015., Šoferi, 2017., Muškarac u žutom kaputu, 2018., te Repriza, 2020.
Za roman Zavičaj, zaborav osvojio je prestižnu nagradu Meša Selimović za najbolji roman, nagradu Fran Galović za najbolje književno djelo zavičajne tematike i nagradu Kiklop za najbolji roman u 2011. Za roman Muškarac u žutom kaputu dobio je godišnju Nagradu Vladimir Nazor.

Anđelka Felja

Povezane objave

Osvetnici – Rat beskonačnosti

HF

Nutarnja čežnja za svijetom bez nasilja

HF

Ovaj projekt govori kako ništa u životu nije crno-bijelo

hrvatski-fokus

Koncert Prijatelja šansone ‘Rendez-vous s Edith Piaf’

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više