Odluka Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2022. godinu
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Julijana Matanović (predsjednica), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Zoran Ferić – na sjednici održanoj 4. listopada 2022. – većinom je glasova odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2022. dodijeli Ludwigu Baueru za roman Dvostruki život Eve Braun (Fraktura, Zaprešić, 2022.).
Za Nagradu je prijavljeno 58 knjiga, a u najuži su izbor ušli sljedeći naslovi i autori: Ludwig Bauer, Dvostruki život Eve Braun, Robert Međurečan, Domovina to go, Ivica Prtenjača, Sine, idemo kući, Olja Savičević Ivančević, Ljeta s Marijom i Franjo Janeš, Strano tijelo.
Obrazloženje
Tko prati književni rad Ludwiga Bauera, morao je zapaziti jednu osobinu po kojoj se njegov opus izdvaja i ocrtava u kontekstu suvremene hrvatske književnosti. Ta bi se osobina mogla opisati kao nastojanje da svaka nova knjiga bude – i za pisca i za čitatelja – novi, a u isto vrijeme i prepoznatljiv, doživljaj. Bauerov poetički vrt kojim dominiraju teme jakih sudbina uronjenih u povijesne ponovljivosti nametnuo se kao jedan od najsnažnijih na našoj literarnoj sceni.
U nagrađenom romanu Dvostruki život Eve Braun pripovijeda se o sudbini nekolicine osoba povezanih obiteljskim i ljubavnim sponama, osoba koje posve različito reagiraju na burne političke i društvene promjene u drugoj polovici XX. stoljeća, i to ovdje, u našim krajevima. Radnja, naime, traje od vremena kad su junaci bili još djeca – tamo negdje šezdesetih godina – pa sve do rata i još dalje, kad se njihove sudbine na razne načine zaokružuju. U dobrom dijelu razvijanja priče ne znamo tko je u njoj glavni, pa se naslovna junakinja – a njezino ime namjerno je izazovno – ispočetka pojavljuje samo u epizodama. Isto se tako nekim naoko nevažnim zbivanjima iz života junaka posvećuje velika pažnja, dok se o tzv. sudbinskim prekretnicama govori ukratko i uzgred. Ali, naravno, sve s vremenom dolazi na svoje mjesto.
A o čemu se pripovijeda? Najkraće rečeno: o tome kakvu ulogu igraju velike ideje u životu maloga čovjeka, i što se događa onda kad on te ideje prigrli i počne ih shvaćati kao vlastitu sudbinu.
To se dobro vidi upravo po Evi Braun. Pravo njezino ime nije Eva, nego Marija, a Evom je postala gotovo u šali, ime joj je dao zaljubljenik, ujedno i kazivač priče – iz nekih svojih razloga. A onda se ona uda za čovjeka kojemu je prezime Braun, te tako postaje imenjakinja Hitlerove ljubavnice, a poslije i supruge. I, sve to ne bi bio nikakav problem, da junakinja nije svoje ime shvatila kao sudbinski znak, te umislila da ima poslanje. U skladu s tim umišljajem stala je tumačiti cijelu svjetsku povijest propovijedajući njezinu revidiranu verziju drugim ljudima. A sve to u devedesetim godinama prošloga stoljeća, kad je društvo u previranju i kad i osoba poput Eve dobiva priliku javno djelovati.
Već i kad se ovako ukratko sažme, ta priča djeluje uzbudljivo i potiče želju da upoznamo i njezine pojedinosti. Ali, možda je još važniji način na koji je cijela stvar ispričana, jer Bauer ima oštro oko za detalj, za tipičnu crtu jednoga vremena i jednoga društvenog ambijenta, te on svome čitatelju nudi slike koje će ovaj lako prepoznati kao dio vlastitoga iskustva. Osobito to vrijedi onda kad te sličice imaju naglašenu jezičnu dimenziju: nitko do sada nije tako sjajno reproducirao praznoslovlje socijalističkih političkih govora, niti je itko tako plastično dočarao mistiku samoupravnih mehanizama odlučivanja, kao što je to učinio ovaj pisac, osobito u vezi sa svojim likom po imenu Bojan Braun.
Naravno, time nisu ni izbliza iscrpljeni svi značenjski slojevi što ih priča nudi, jer ti se slojevi dodatno razgranavaju u svakoj od zanimljivo dočaranih epizoda. Poneki će si čitatelj možda postaviti pitanje je li u nas devedesetih godina doista bilo onakvih ljudi kakvi su protagonisti ove Bauerove priče, pa će jedni odgovoriti na jedan, a drugi na drugi način. Ali, pravo pitanje nije, naravno, je li takvih ljudi bilo, nego jesu li postojali društveni – psihološki, ideološki – preduvjeti da se oni pojave. A tu će odgovor nesumnjivo biti pozitivan. Ludwig Bauer čini ono što književnost i inače treba činiti: ne daje odgovore, nego postavlja pitanja, ne nudi rješenja, nego pokazuje koje su nedoumice.
U ime Prosudbenog povjerenstva
Julijana Matanović
O autoru
Ludwig Bauer rođen je 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čovjek, stroj, društvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist. Na engleskom jeziku napisao je Pregled aktivnosti Međunarodne agencije za atomsku energiju (Beč, 1996.). Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze.
Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radiju Zagreb krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Objavio je više uspješnica za djecu: Parnjača Colombina, 1979., Poliglot i pas, 1988., Tri medvjeda i gitara, od 1991. čak devet izdanja, Ronilac bisera, 2000., Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, 2001., Vještica Liza Hainburška, 2002., Vila Zelenog jezera, 2003., Morski igrokazi, 2005., Bajkoviti igrokazi, 2005., Krava voli lava (s M. Radnichom), 2005. i Maske do daske (s M. Radnichom), 2006.
Do sada je objavio romane: Trag u travi, 1984., Trik, 1985., Dokaz da je zemlja okrugla, 1987., Biserje za Karolinu, 1997., Partitura za čarobnu frulu, 1999., Prevođenje lirske poezije – Romanetto Buffo, 2002., Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003., Kratka kronika porodice Weber, 1990., Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007., Patnje Antonije Brabec, 2008., Zavičaj, zaborav, 2010., Karusel, 2011., Toranj kiselih jabuka, 2013., Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek, 2015., Šoferi, 2017., Muškarac u žutom kaputu, 2018., te Repriza, 2020.
Za roman Zavičaj, zaborav osvojio je prestižnu nagradu Meša Selimović za najbolji roman, nagradu Fran Galović za najbolje književno djelo zavičajne tematike i nagradu Kiklop za najbolji roman u 2011. Za roman Muškarac u žutom kaputu dobio je godišnju Nagradu Vladimir Nazor.