Hrvatska, dome moj!

Gospodine Pupovče, recite hrvatskom narodu što je to srpska nacionalna manjina uložila u suživot

 

 

Hrvatska, slaviš  veliku bitku ovih dana, svi će je spominjati, naravno u službi protokola, svi će se slikati ispred križa, vidjet će se postroji, čut će se mirozov, neki će se toliko klanjati da će zakloniti roditelje i djecu od onih kojima su imena na tvom križu… Do 5. kolovoza 1995. godine ubili su ti Hrvatska 16.900 branitelja i civila. Hrvatska, to je punih 338 autobusa, ova kolona bila bi dugačka 17 kilometara…

PITAMO TE Hrvatska, dome moj, komu su ta imena više potrebna, kome je potreban taj prah Hrvatski?

Za koga su pribijeni na tvoj križ Hrvatska?

Zar je to moguće da su to zaboravljeni ljudi u zaboravljenoj ratu ?

Često čujemo kako se na njih pozivaš Hrvatska, a ponekad se čak i poistovjećuješ s njima, kradeš ih Hrvatska,a ono što je najstrašnije ti si ih zatajila. Hrvatska, dome moj!

 

Hrvatska, prošlog tjedna gorila je tvoja obala i otoci, strašno je izgledala teška bitka između vatrogasaca i vatre.

Kako je lijepo bilo čuti predsjednika Vlade kad je rekao kako su gasitelji naši nacionalni Heroji, za vjerovati je, kako mu u tom trenutku nije bilo važno što su vatrogasci ljudi koji su u pravilu iz siromašnijih obitelji, sa sela, sa slabijim obrazovanjem, što ne pripadaju elitama, što nisu sveučilišni profesori.

Važno je bilo da te spase od vatre, možda ih je nazvao nacionalnim herojima zato što je vidio barem na kratko kako Hrvat brani ljepotu svoje zemlje do iznemoglosti, kako čađav i umoran ne želi stati dok ne budeš sigurna.

Možda bi se gospodin tako odnosio i prema onima što su prije dvadeset godina do iznemoglosti branili tvoju slobodu, ginuli za svaki kamen Zagore, za svaku bukvu na Velebitu, za svaki slap na Plitvicama, za svaku njivu u Slavoniji, lavlje se borili  zaklonjeni samo mecima i srećom. Možda, kažem, da ih je vidio, ali nije bio tu kao ni mnogi koji ti danas drže prodike o zločinima u ratu o vjerodostojnosti bitke o pobjedi.

Prije 20 godina svatko od nas mogao je birati hoće li braniti svoju Domovinu, hoće li ostati u njezinim gradovima i selima, u njezinim podrumima i biti svjedokom svih patnji i zločina koje smo pretrpjeli. Svi su imali pravo izbora. Nisu svi mogli oružjem, jer za to treba imati pameti i još nešto, ali svi su je mogli braniti mišlju, riječju, djelom, pa čak i propustom.

 

HRVATSKA, DOME MOJ!

 

Kad smo bile prošli put ovdje i razgovarale s tobom, poručile smo ti kako moraš početi slaviti svoje bitke i svoje Pobjede i lijepo je Hrvatska da si se počela mijenjati. Ulicama tvog glavnog grada proći će uoči dana Oluje svečani postroji tvojih oružanih snaga. Lijepo je to Hrvatska, samo ti uporno prešućuješ i zaboravljaš postroj koji je sastavljen od onih gorostasa koji su preživjeli rat ali nisu  preživjeli tvoju zbilju.

Hrvatska, na današnji dan živiš u Slobodi točno 1042 tjedna, točnije 7.294 dana, u tim danima Slobode umrlo je 34.000 branitelja a njih 2.800 se ubilo, što znači Hrvatska da ti svaki dan umre 5 branitelja, a svaki treći dan jedan branitelj se ubije.

Umiru ti Hrvatska, a da nisu ostarili, njih više od 15.000 umrlo je od tumora, a u ovom trenutku preko 12.000 boluje i umire od karcinoma, samo u Zadarskoj HVIDRI 20 branitelja je na smrtnoj postelji. Tvoji političari, a osobito pomoćnici ministara vole raditi usporedbe, pa evo mladom gospodinu dobra jednadžba, možda može usporedi koliko jeto na primjer političara u Hrvatskoj oboljelo od karcinoma ili koliko je njih počinilo suicid, ili možda pronaći podatak koliko je  djece političara bez posla i bez krova nad glavom.

Zašto Hrvatska dome moj, zašto umiru, možda zbog privilegija?!

 

Vjerojatno od početka u Hrvatskoj postoje  dva svijeta, dvije verzije, dva odgovora i dva rješenja. Pomirenje koje je ponudio i proveo doktor Franjo Tuđman bilo je pomirenje samo za hitno stanje rata. 

Kako možemo mi koje smo ovdje, neškolovane, siromašne, ognjištarke i desničarke, a svaka od nas oplakuje bar jednu ranu iz Domovinskog rata, muža, brata ili svoju sestru, biti na istoj strani?

Vidiš ovdje jedno prazno mjesto Hrvatska? Tu je stajala Hrvatica koju su  silovali i mučili u logoru, muža su joj ubili, nije imala posao, ni djeca joj nemaju posao, umrla je u svojoj 49. godini.

Kako mi Hrvatska, možemo biti na istoj strani sa onim finim gospojama iz elite,sa intelektualkama,sa damom u crvenom koja je za samo jedan poljubac darovala  Kekecu 150 km tvoga mora, kako možemo stajati uz alkarskog vojvodu koji  četničke vojvode naziva braća po oružju, kako možemo biti uz Vukovarca koji služi braniteljima i kaže kako 100 % invalida ima samo 150 i kako nisu bitni,  kako možemo stajati uz one koji te zovu slučajna država, uz one koji pozivaju silovane žene da predvode gay paradu.

Hrvatska, dome moj!

Domovina je iznad svih nas, ali Hrvatska dome moj koliko lutanja, grješaka, kapitalnih, kardinalnih, ma je l' ti hrvatska dosta više onih  koji u svojim glavama misle da su se pribilježili na tebe. Misle kako te mogu krojiti i prebrojavati po sebi. Da se moraš podavati njihovim željama, ambicijama, nezasitnim želucima. 

Hrvatska dome moj sve si napravila, zakonom si omogućila oprost svim vojnicima JNA i četnicima, uložila si velika materijalna sredstva u obnovu stradalih i uništenih obiteljskih kuća srpskih povratnika, omogućila povrat stanarskih,  priznala si  sva stečena prava  u tzv. SAO Krajini, priznala si sva radnička i mirovinska prava povratnicima, redovito isplaćuješ mirovine,priznala si prava stradalim civilima iz tzv. SAO Krajine, omogućila si dvostruko pravo glasa  oprostila si sva ratna razaranja, sve spaljene kuće, crkve, sve uništene trajne nasade, materijalna dobra, oprostila si, iako nitko oprost nije tražio Vukovar, Ovčaru, Škabrnju, Nadin, Ćelije, Kijevo…,   

 

Gospodine Pupovče, recite Hrvatskom narodu što je to Srpska nacionalna manjina uložila u suživot, čega ste se odrekli i što bi još zadovoljilo vaše nacionalno biće da bi mogli sretno živjeti u ovoj zemlji koja vam je sve dala, pa čak vas je i odlikovala  Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu države Hrvatske i dobrobit njezinih građana?

Što vi to nudite za suživot,možda organizaciju Kontra Oluje u HNK u Rijeci, gdje će te zajedno sa ofrljim intendantom kojem smo pružili utočište i dom, i ženom za koju nitko ne zna tko je, što je i tko ju plaća, revidirati sudske spise i presude Haaškoga suda.

 

Jadna moja Hrvatsko, dome moj…

 

Ali unatoč svemu, mi svjedoci svoga vremena bili smo budni kada si se rađala, predivno je bilo pripadati TI u tom čudesnom vremenu.

Hrvatska dome moj, postojiš, ali potpuno si drugačija, slomljena, ponižena, pobijeđena, vapiš za pravdom, vučeš svoje okove mizerije i bijede iz onih strašnih olovnih komunističkih vremena.

Danas ti se branitelji ubijaju, a tvoji  najteži invalidi žive pod šatorom u Savskoj ulici, na istom mjestu gdje su zlotvori spalili srce našeg sveca Alojzija Stepinca, svako malo te psihotestiraju, analiziraju,  vrijeđaju, kleveću, osuđuju zavaravaju, ponovno te žele ugurati tamo u tamnicu koju danas zovu region, zapadni balkan ili ovi prostori.   

Znaš li Hrvatska, tko je gori od onih koji su nas desetljećima mučili, omalovažavali, zatvarali, proganjali i ubijali, gori nod njih su samo njihova djeca. Dosta nam je procesa i gledanja u budućnost, mi živimo danas i hoćemo živjeti sretni u svojoj zemlji, hoćemo Hrvatsku televiziju, Hrvatski sabor, Hrvatsku vladu i hrvatskog predsjednika.  

 

Znaš Hrvatska, kako boli tvoja nevjera jer opet šuruješ s onima koji nisu niti htjeli biti u tvojoj sabornici kada se proglašavala tvoja neovisnost?

Hrvatska dome moj…

Ne suočimo li se s tom činjenicom platiti ćemo cijenu koju moraju platiti svi koji oklijevaju! Moralne vrijednosti našeg naroda još postoje, nisu uništene, potrebna je samo iskra koja će ih ponovno oživjeti, izvuči ispod pokrova obamrlosti i apatije.

Srećom da se prilika ukazuje na festivalu demokracije izborima. Nemojte zaboraviti tu nedjelju koja može upaliti svijetlo. Ništa na svijetu nije tako nisko i nečasno kao strah, moramo ga savladati opet i zajedno, u protivnom ćemo promatrati kraj hrvatskoga čovjeka.

Bez obzira na sve, naš glas nije samo puki zapis o postojanju Hrvata, naš glas je naše uporište i stup za koji se držimo kao narod isto kao i one devedesete kada smo zajedno jedan pored drugoga hodali u najvećoj povijesnoj Oluji očarani vremenom i užasnuti protagonistima  bivše države koji su postali naši najveći krvnici.

Trebamo svoje vrijednosti i trebamo nekoga tko je izniknuo iz hrvatske priče, nekoga koje nekog datuma 90-e vjerovao u nešto.

 

Hrvatski čovjek voli svoj narod, svoju zemlju, svoju obitelj  čuva i gaji sve one tradicionalne iskonske vrijednosti. Lik i djelo dr. Tuđmana zasigurno će u nama ostati kao nasljeđe naše povijesti i on će biti  besmrtnik koji se pridružio vitezovima grala hrvatskog, onima koji su svoje umorne ratničke živote poklonili tvojoj slobodi Hrvatska, a u tim plodovima kreposti mi bi trebali uživati, a ne pokunjeno patiti.

Stoga u osvit našeg najvećeg dana, draga Hrvatska zapamti:

mi smo 1000 godina željeli i čekali da budeš naša i slobodna, u toj slobodi živimo 1042 tjedna, za svaki tjedan slobode ubijeno je 30 ljudi, izgubljeno je više od 600 godina života, 30 ljudi je bilo logorima, silovano je više od 15 žena, za svaku godinu slobode 100.000 ljudi je bilo u progonstvu, 3000 km² bilo je okupirano, počinjena ratna šteta  iznosi 80 % današnjeg duga…

Hrvatska, dome moj,

Nemoj biti sebična Hrvatska i nemoj uvijek odbacivati one koji te vole, ljube, hrane i brane, a grliti izdajice, komunjare i jugoslavene, one koji te gaze, pljucaju, rastaču i ne vole. Hrvatska dome moj, sretan ti blagdan, čekamo te u Kninu!

 

….sve bi dao da je vidim

ponosnu i lijepu k'o u snovima

sve dao da je vidim

i opet bi spreman stao

svoj bi život dao

 

ja sam duša hrvatskih ratnika

domovinu tražim i stijeg što se vije

i mojom je krvlju ona natopljena

a duša nema mira traži je…

 

Zorica Gregurić