Ovo je moja istina o Ini

INA je privatizirana – političkom odlukom!

 

 

U prvoj fazi privatizacije Ine sudjelovale su ili bile upoznate s njom sve politički odgovorne institucije! Ina je hrvatska strateška kompanija iz više razloga. Nafta je energent, tj. hrana za strojeve, isto kao što je hrana energent za ljude. Bez hrane i energije nema života, što nafti daje životnu važnost. Zbog životne važnosti nafta je i geopolitički instrument. Razvoj civilizacija i povijest ljudskog roda može se proučavati kroz povijest korištenja energije. Ina je najveća hrvatska kompanija koja ima značajan, direktni i indirektni, utjecaj na ukupno hrvatsko gospodarstvo kroz doprinos hrvatskoj proizvodnji, zaposlenosti, uvozu, izvozu, itd. Naftno poslovanje spada u kapitalno intenzivne i visoko tehnološke djelatnosti, zbog čega je velik i njen utjecaj na obrazovni i tehnološki razvoj. Energetika, odnosno transformacija jednog oblika energije u drugi, ima najsnažniji utjecaj na okoliš, zbog čega vađenje, prerada i korištenje nafte i plina zahtijevaju posebnu društvenu pozornost. Uz sve to, Ina je poslovni subjekt, trgovačko društvo koje treba poslovati u skladu s zakonskim, poslovnim i ekonomskim načelima.

Ljubo Jurčić

 

Zbog svega navedenog i drugih nenavedenih činjenica, Ina se nije privatizirala po “općem” zakonu o privatizaciji, nego po posebnom Zakonu o privatizaciji Ine. Privatizirati Inu ili ne bila je, naravno, politička odluka. Po mom mišljenju, jedan od kriterija za privatizaciju energetskog sektora trebao bi biti dostignuta visina bruto domaćeg proizvoda po stanovniku Hrvatske. Početkom 2000-e, kad se krenule rasprave o privatizaciji enegetskog sektora, moj stav je bio da ne bi trebalo privatizirati energetski sektor dok Hrvatska ne dostigne dohodak od barem 15 tisuća eura po stanovniku. Danas bi to bilo oko 20 tisuća. Hrvatska danas ostvaruje oko 10 tisuća eura po stanovniku. Razlog za to nalazim u ekonomsko-političkom utjecaju energenata na gospodarstvo. Direkno ili indirektno, slično kao i porezi, energenti sudjeluju u životu i poslovanju svih dijelova društva. Pametna strategija razvoja energetskog sektora može značajno doprinijeti ukupnom razvoju države. Vrijedi i obrnuto, loša energetska politika je veliki njen oganičavajući faktor. 

 

Politika je odlučila privatizirati Inu i donijela je zakon o njenoj privatizaciji. Bez obzira na osobno mišljenje, jednom kad se donese, zakon se mora provoditi. Bolje je provoditi i zakon za kojeg mislite da nije dobar, nego da se svatko ponaša po svom vlastitom nahođenju. Ponašanje izvan zakona, a osobito protivno zakonu, ima višestruke društvene štete, bez obzira i na potencijalno dobre namjere. Zakonom je propisana privatizacija Ine u nekoliko faza. Prva faza privatizacije predviđala je izbor strateškog partnera. Poziv za sudjelovanje u prvoj fazi privatizacije Vlada je dostavila trojici mogućih, podjednako kvalitetnih  strateških partnera, koji su u prethodno provedenom postupku na temelju javnog poziva, između desetak drugih, iskazali svoj interes.

 

Prije početka pregovora Uprava Ine je, na zahtjev ministra hrvatskog gospodarstva, izradila i usvojila strategiju dugoročnog razvoja, koja postaje njen službeni dokument. Vlada je usvojila Pravila o načinu vođenja pregovaračkog procesa i imenovala Savjet za privatizaciju Ine, kojeg čine predstavnici stranaka vladajuće koalicije. Tri kompanije koje su ušle u završni  krug  prihvaćaju pravila o vođenju završnog kruga pregovora. Zbog važnosti Ine za Hrvatsku i osjetljivosti samog procesa privatizacije, svi sudionici  prihvaćaju dogovor o ne komentiranju samog procesa pregovora i spremnost da nakon završenog procesa  svi dokumenti budu dostupni javnosti. Prva faze privatizacije završila je s tri dokumenta, odnosno ugovora: 1. Dioničarskog ugovora, kojim se uređuje odnos između hrvatske vlade i budućeg strateškog partnera u upravljanju Inom, 2. Ugovora o suradnji, kojim se ugovara suradnja, odnosno način dogovora sa strateškim partnerom kad se strateški partner i Ina mogu pojaviti kao konkurenti, i 3. Ugovor o kupoprodaji 25% + jedna dionica Ine.

 

Hrvatska strana je, s međunarodnim savjetnicima za privatizaciju Ine, dala  prijedlog ovih triju ugovora. Sve strane su mogle davati svoje primjedbe i prijedloge za izmjene ponuđenih ugovora, i davale su. Istodobno su dobivale, na propisani način, uvid u Inine dokumente. Odluku o prijedlogu ugovora, kao i kasnije o prihvaćanju pojedinih prijedloga s hrvatske strane, donosio je Savjet za privatizaciju Ine.  Završetak  tog procesa je rezultirao prihvaćanjem konačne verzije svih ugovora i u znak prihvaćanja, parafirani su od svih sudionika.

Vladin savjet za privatizaciju Ine dao je ugovore na prihvaćanje Hrvatskoj vladi, a kad je Vlada te ugovore prihvatila oni su proslijeđeni Hrvatskom saboru na suglasnost. Svaki zastupnik dobio je kopije ugovora i organizirana je saborska rasprava o njima prije konačnog izbora strateškog partnera. Dakle, u prvoj fazi privatizaciji Ine sudjelovale su ili bile upoznate s njom sve politički odgovorne institucije, kao ni u jednoj hrvatskoj privatizaciji prije ili kasnije. Ovaj cijeli proces bio je naknadno i predmet analize Saborskog odbora za privatizaciju Ine.

 

Završni čin prve faze privatizacije bilo je podnošenje financijskih ponuda za 25% + jedna dionica Ine, tj.  koliko je tko od tri potencijalna strateška partnera bio spreman u dolarima platiti Hrvatskoj za taj broj dionica,  za partnerski odnos definirán u ugovorima, u točno propisanom obrascu, s točno propisanim sadržajem, do točno određenog dana i sata, na točno određenoj adresi, točno određenoj osobi…, kako je to uobičajeno u međunarodnoj poslovnoj praksi, a što većina međunarodnih institucija tako i propisuje za svoje poslove.

 

Najbolju ponudu dao je mađarski MOL, 505 milijuna dolara. Austrijski OMV je ponudio 420 milijuna milijuna na propisanom obrascu i u propisanoj proceduri. Ruska kompanija se zahvalila i odustala od podnošenja ponude, s obrazloženjem da u dioničarskom ugovoru nije prihvaćen njen prijedlog članka o pravu prvokupa, tj. da izabrani strateški partner ima prednost, pred ostalim zainteresiranim, u kupnji dionica kod slijedeće faze privatizacije.

 

Privatizacija Ine je bila i ostala prvorazredni politički događaj koji svi sudionici političkog života žele iskoristiti za svoju promociju. To je normalno, i to je sastavni dio političke igre. Opozicija je u Saboru, prije potpisivanja, dobila kopije svih ugovora i mogla je tražiti objašnjenje za svaki članak, ali nije to učinila. Izašla je iz Sabora, a glavna primjedba je bila da je za 25% + jednu dionicu dato više prava strateškom partneru nego što mu pripada. To u političkoj retorici dobro zvuči. Međutim, prema tim ugovorima, većinu u Nadzornom odboru i u Upravi Ine imala je hrvatska strana, tako da tvrdnja da je MOL-u prepušteno upravljanje Inom prvim Ugovorom je netočna. U najmanju ruku, ni jedna, ni najmanja odluka nije se mogla donijeti bez hrvatske suglasnosti, a većina odluka mogla se donijeti samo s hrvatskim glasovima.

 

Politikanskim pristupom nekih političara poduprtim lobistima i interesnim skupinama koje su izgubile svoj interes u Ini njenom privatizacijom, a pod krinkom  zaštite nacionalnih interesa, stvorili su osjećaj da je Ina preuzeta od strane MOL-a na “neprijateljski način”, i da se moramo zaštititi od od njega, iako smo ga izabrali prema Zakonu i procedurama koje je propisala Hrvatska. Hrvatski sabor donio svojom slobodnom voljom, od nikoga prisiljen odluku, tj. Zakon o privatizaciji Ine, propisao uvjete i procedure za izbor strateškog partnera. Izabrani strateški partner je ispoštivao hrvatski Zakon, hrvatske procedure i isplatio ponuđeni iznos.

 

Moglo se kasnije možda i utvrditi da Zakon o privatizaciji Ine i nije dobar i ne odgovara hrvatskim interesima, ali takva situacija se rješava promjenom zakona, a ne stvaranjem loše atmosfere i traženja krivca na drugoj strani.7 Kratkoročni cilj privatizacije Ine je bio smanjenje deficita, odnosno javnog duga, a dugoročni povećanje efikasnosti i konkurentnosti kompanije na tržištu koje se sve više otvara, i smanjenja utjecaja politike na njezino poslovanje.

 

Priče da je OMV dao bolju ponudu od MOL-a su obično podmetanje lobista i “međunarodnih savjetnika” koji su radeći za OMV izgubili proviziju za dobro obavljen posao, jer OMV, lošijom ponudom, nije postao strateški partner. Te priče temelje se na jednom dopisu koji je faxom  OMV poslao, ne isti dan, kako ti lobisti ističu, nego dan kasnije, ne na veću, kako isti navode, niti istu cijenu nego na cijenu ispod MOL-ove ponude (up to). Taj, nazovimo dopis, nema oblik niti ikakve veze s  ponudom u bilo kakvom poslu, a najmanje s ponudom za otkup dionica Ine, niti oblik dopisa koji se šalje državi koju poštuješ. O propisanoj proceduri da se i ne govori. 

 

Pitanje je kako bi austrijska vlada u sličnoj situaciji reagirala na takav dopis iz Hrvatske. Danas, ni  države uz koje se stavlja oznaka “banana” ne prihvaćaju  takve ili slične dopise kao ozbiljne ponude. Minimum poslovnog ponašanja je poštivanje pravila, procedure i forme. Prije svega, ponude koje stignu nakon propisanog  roka se ne prihvaćaju, pa ako stigne i sekundu nakon prve otvorene ponude, ili kada ovlaštena osoba izjavi da je istekao rok za podnošenje ponuda. To nije moguće ni kod najmanjih tenderskih transakcija. To zna svaki poslovni čovjek, a osobito međunarodni savjetnici. Svim sudionicima prve faze privatizacije Ine to je bilo jasno.

Tomislav Dragičević

 

Drugo, dopis koji je nazvan ponudom je upućen Ministru hrvatskog gospodarstva, a ne kako je propisano glavnom savjetniku za privatizaciju Ine, Deutsche bank, koji je izabran da vodi process, i kojeg  su svi sudionici prihvatili kao garanciju za poštivanje pravila, ispravnost dokumenata, korektnost propisane procedure, itd. Da li je u Hrvatskoj  zamislivo  prihvaćanje “ponude” za privatizaciju bilo čega, koja ne zadovoljava propisani sadržaj, koja je stigla dan kasnije na Ministra hrvatskog gospodarstva, iako je natječajem određeno da se treba uputiti na drugu instituciju, drugu adresu jedan dan ranije? Ovakvim dopisom kojim se ne poštuje procedura propisana od strane države, je izraz nepoštovanja i prema toj državi.

 

Priče da bi OMV bio bolji strateški partner također su bez osnova. Hrvatska vlada je tražila strateškog partnera za podršku  Strategiji razvoja Ine i za podizanje njene efikasnosti. Stručnost i osposobljenost djelatnika Ine su u samom svjetskom vrhu. Ta vrsta pomoći nije se očekivala od strateškog partnera.  Očekivao se, prije svega, uz financijski prihod državi, sinergijski efekt dviju kompanija kroz ekonomiju obujma, smanjenje utjecaja politike na poslovanje, i primjena suvremenih metoda poslovanja s ciljem povećanja efikasnosti. Poslovno tržišni principi poslovanja sa strateškim partnerom trebali su istisnuti političko-voluntaristički princip i interesne skupine.  Partner koji uloži novac teško će pristati na troškove koji nisu u interesu efikasnosti kompanije.

 

Strategija razvoja Ine je donešena prije ulaska strateškog partnera. Pored toga, Zakonom i Dioničarskim ugovorom je predviđeno da nema povlačenja dobiti najmanje naredne tri godine, kao ni otpuštanje radnika, da se dionice ne mogu prodavati slijedećih pet godina itd.., to su sve uvjeti  koji  čine razliku  strateškog partnera od financijskog špekulanta. Za tako postavljen odnos između dioničara MOL je bio spreman dati 85 milijuna dolara više od ÖMV-a. Također pet godina kasnije kad je ÖMV mogao dati  ponudu veću od MOL-a i za puno veći udio u Ini nije se uopće javio. To pokazuje da OMV nije ni u prvoj ni u drugoj fazi bio ni potencijalno bolji  strateški partner.

 

Strateški partner nije imao obvezu ulaganja u Inu, niti je to zakonski bilo moguće. Ina je samostalna pravna osoba sa svojim upravljačkim tijelima, planovima, investicijskom i poslovnom politikom, kreditnim mogućnostima… Poslovanje financira vlastitim ili posuđenim sredstvima na financijskom tržištu. Ulaganja od strane strateškog partnera značila bi dokapitalizaciju Ine, što bi mijenjalo odnos među dioničarima, a za to je potrebna vladina odluka i suglasnost Sabora. Iako MOL nije imao obvezu ulaganja, često ga se kritiziralo da tu obvezu nije izvršio.

 

Kritika privatizacije nije problem kad dolazi od interesnih skupina i lovaca u mutnom, nego kad dolazi od dužnosnika koji moraju poznavati zakone i u okviru njih se ponašati i diskutirati. Kaže se da država postaje pravna kad se  dužnosnici drže zakona. Tada se izgrađuje pravni poredak i suvremena država. Kad to nije tako, to je znak loše vlade, dobra situacija za lovce u mutnom, i kočnica za razvoj države. To nije situacija za investitore nego za špekulante, najblaže govoreći. Kad je vlada lošija od loše, onda lovci u mutnom dodatno mute vodu.   

 

Zaštita interesa i sigurnosti Republike Hrvatske u Ini  također je propisana Zakonom o privatizaciji Ine, tako da tu nije potrebna neka osobna žrtva nego samo primjena zakona.  Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 25% i više dionica INE d.d. (a to još uvijek jeste), Vlada Republike Hrvatske treba periodično, a najmanje tromjesečno, izvještavati Hrvatski sabor o tijeku privatizacije INE d.d.. Ova Izvješća su državna tajna. Zakonom je predviđeno da Hrvatska do ulaska u EU privatizira 75% dionica Ine, odnosno Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d., koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijema Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. Hrvatska je već godinu dana članica EU, Ina se nije privatizirala do 75 %, a nismo primjetili niti Izvješća niti novi Zakon. 

Ivica Račan

 

Hrvatska kupnja dionica od strateškog partnera nije predviđena Zakonom. To bi bila neka vrsta “nacionalizacije”, a još uvijek je na snazi zakon o privatizaciji. Hrvatska zbunjuje poslovni svijet kad priča o nacionalizaciji, a donijela je zakon o privatizaciji. Nije problem niti promjena Zakona, niti financijska transakcija prikupljanja novca. To su tehničko administrativni poslovi. Puno su važniji odgovori na pitanja: koliko Ina (odnosno dionice Ine) vrijede za Hrvatsku u njenoj energetskoj, ekonomskoj, geopolitičkoj, odnosno ukupnoj strategiji razvoja (ako uopće ima takve strategije i procjene)? I drugo, ne manje važno pitanje: koliko bi se otkupom dionica Ine povećala domaća proizvodnja, zaposlenost, izvoz, javni dug… itd.? Mislim, povećao bi se samo javni dug. Da li bi se te milijarde eura mogle efikasnije uložiti u nešto drugo?

 

Naime, država niti je broker, niti burzovni špekulant. Njezin prvenstveni posao nije da li ima ili nema poduzeća u državnom vlasništvu, njezin posao je povećanje nacionalnog dohotka, zaposlenosti, plaća, smanjenje privatnih i javnih dugova; i njene investicije i njezina politika se procjenjuju po rezultatima, a ne po namjerama. Problem s Inom počinje 2008., kada je prošao rok od pet godina “zaključanih dionica”, kad je hrvatska vlada mogla procijeniti da li se ostvaruju ciljevi predviđeni privatizacijom. Tada je trebalo ili prodati do 75% dionica, ili promijeniti zakon. Međutim, ništa od toga se nije napravilo, i ušlo se u “sivu zonu” diskrecijskih odluka koje su se donosile “u nacionalnom interesu”. Prestalo se slijediti zakon, i počelo se raditi na “svoju ruku”.

 

Ne kažem da je zakon dobar. I ja imam dosta primjedbi, ali kad vladajuća politika zaključi da je neki zakon u suprotnosti s nacionalnim interesima, treba ga kroz propisanu proceduru  mijenjati ili donijeti novi kojim prestaje važiti stari. Procedura podrazumijeva argumentiranu stručnu i javnu raspravu. Svaki drugačiji pristup čini državu manje pravnom, pogoršava investicijsku, i općenito šteti poslovnoj klimi zbog pravne nesigurnosti. Tada sve ovisi o mišljenju ministra i o njegovom roku trajanja.

 

Hrvatska je već godinu dana članica EU. Nije se privatiziralo do 75% Ine, niti je donešen novi Zakon o Ini, iako je tako predviđeno, još uvijek važećim, Zakonom. Postoji “pravni vakum”, koji je plodno tlo za lovce u mutnom, koji se radeći i lobirajući za privatne kompanije (što je sasvim legitimno), prikazuju kao najveći borci za hrvatske nacionalne interese (što je u najmanju ruku nelogično), iako u javnom natječaju za rad u bilo kojem dijelu hrvatske energetske, gospodarske ili geopolitičke strategije ne bi imali niti jedan uvjet.

 

Nedostatak politike, strategije ili zakona ne može se nadomjestiti galamom. Neubičajeno je u poslovnom svijetu voditi pregovore preko medija, i usput   ocrnjivati poslovnog partnera. To baca ružnu sliku na hrvatsku poslovnu kulturu i investicijsku klimu. U svijetu su uobičajena  neslaganja između poslovnih partnera, ali to vrlo rijetko iznose u javnost. Svoje nesuglasice nastoje riješiti u što je moguće kraćem roku, kako zajedničke kompanije ili vrijednost njihovih dionica ne bi pala. To može završiti na različite načine, pa i otkupom dionica jednog od drugog. Svatko nastoji umanjiti svoju štetu. Kad se radi o privatnim vlasnicima, o vlastitim dionicama, to se rješava brzo.

 

Slično iskustvo je Hrvatska imala u nuklearnoj elektrani Krško, u kojoj sa Slovenijom ima 50% : 50% vlasništva. Nekoliko godina Hrvatska je bila izbačena iz Nadzornog odbora, Uprave i nije preuzimala ništa od 50% pripadajuće električne energije. Hrvatska vlada je 2002. godine skoro pala zbog Krškog. Tada sam kao ministar hrvatskog gospodarstva počeo razgovore sa slovenskom stranom. Kroz nekoliko krugova pregovora, bez ikakve galame i panike, Hrvatska je u potpunosti povratila sva prava koja joj pripadaju. Nekoliko puta su EU-ovi dužnosnici to navodili kao primjer da Hrvati i Slovenci mogu svoje nesporazume riješiti dogovorom. Problem kod Ine je puno manji od toga, samo treba manje sentimenta, iracionalnosti i političkog populizma, a više racionalnosti I organiziranog znanja, i problem se može lagano riješiti.

Stjepan Mesić

 

Pristup promjeni Dioničarskog ugovora o načinu upravljanja Inom, prema dostupnim informacijama, je pogrješan. Naime, upravljanje se izvodi iz cilja kompanije i njene organizacijske strukture. Organizacijsku strukturu određuje tehnologija proizvodnje, tehnologija poslovanja i tržišnih struktura, tj. tržišta na kojem posluje kompanija. Ni jedan od ovih elemenata nije politički, nego tehnološko, poslovno –tržišni, i svaki od njih može se vrlo precizno procijeniti. Na temelju takvih procjena vlasnici dogovaraju cilj, i u skladu s ciljem strategiju. Ostvarivanje cilja i  strategiju provodi  uprava, a nadziru vlasnici kroz nadzorni odbor i podatke koji im daje neovisna kontroling organizacija.

 

Uprava je odgovorna i za zakonitost poslovanja, a Nadzorni odbor nadzire ostvarivanje ciljeva kompanije. Izabire se ona uprava za koju nadzorni odbor  procijeni da može na najbolji način ostvariti ciljeve kompanije. Ona može doći i iz drugog kraja svijeta, a ne nužno iz vlastitih redova. Kvaliteta uprave  se cijeni po rezultatima poslovanja kompanije. Vlasnik koji nije zadovoljan s upravljanjem predlaže novi način upravljanja temeljen na prije navedenim elementima. Kod toga treba dodatno imati u vidu i formalnu mogućnost prihvaćanja njegova prijedloga i interese drugih dioničara. Takav pristup nisam primjetio kod nastupa hrvatskih pregovarača. Njihov glavni argument je “zaštita nacionalnih intereresa”, a definiranje nacionalnih interesa u Ini i prijedlog politike za njihovo ostvarivanje još nismo vidjeli. Definiranje nacionalnih interesa i kreiranje politike za njihovo ostvarivanje može doći samo od nacionalne struke i znanosti, a ne izvana. To je suština izgradnje nacionalne države i zaštite njenih nacionalnih interesa. Nikakav arbitažni sud tu ne može pomoći.

 

To se ne može biti posao jednog čovjeka i u njegovoj organizaciji, bez obzira koliko je snažna njegova volja i borba za nacionalne interesa, i bez obzira na kojoj poziciji u društvu i politici bio. Ostvarivati nacionalne interese treba znati, htjeti i moći ostvariti, i oni se ostvaruju kroz izgradnju državnog sustava. Djelovanje mimo zakona urušava sustav. Uz sve to, treba poštivati i procedure koje su u slučaju Ine propisane Zakonom, hrvatska vlada daje prijedlog I daje ga na usvajanje Hrvtaskom saboru.

 

Ljubo Jurčić, http://www.politikaplus.com/novost/108379/KOLUMNA-ZA-POLITIKAPLUS