Besplatni udžbenici da! A prazni želuci hrvatskih učenika!?
Mnogi zavide učiteljima i profesorima na duljini godišnjeg odmora tzv. ferju – ljetnim i zimskim praznicima, koje po njima traje godišnje oko tri mjeseca. Naročito, neke iritira ljetno ferje. Za to su si i sami nastavnici krivi, jer ne govore niti pišu o onome što su njihovi zadaci i kako su raspoređeni, da bi bili obavljeni na najbolji mogući način i da bi racionalno ostvarili sve zadane i očekivane ciljeve odgojno-obrazovnog procesa, redovne i izvanredne nastave, kao i slobodnih aktivnosti učenika.
Svi Nastavni planovi i programi, planovi razrednika, planovi pojedinih voditelja, plan ravnatelja, planovi stručne službe (pedagog, psiholog, defektolog, liječnik, sociolog…), planovi računovođe, tajnice, školske kuhinje, tehničkog osoblja i vanjskih suradnika, čine Plan i program rada svake škole. Svaka škola osim onog obveznog, zakonski određenog i propisanog dijela ima svoj specifični dio, koji se odnosi i nužno je potreban isključivo toj školi, zbog njenih posebnih specifičnosti od lokacije, prostornih mogućnosti, nastavnog kadra, sastava učenika, integracije i inkluzije učenika s posebnim potrebama do mogućnosti, želja, motivacije, entuzijazma, inovativne kreativnosti nastavnika, učenika, roditelja i lokalne zajednice, koja je u stanju podržati i materijalno pratiti određene programe. Svaka se škola ističe upravo po tim svojim posebnostima i postignutim ishodima u tom segmentu. Oni, naime, imaju što druge škole nemaju. Nisu uvijek te specifične posebnosti pozitivne, kao niti njihovi ishodi, ali su nužne, pogotovo ondje kad su učenici u pitanju i jednakost tih učenika u odgoju i obrazovanju, barem u onom dijelu koji je zakonom obvezatan.
Nije dovoljno od grada ili općine dobiti udžbenike. Treba tu puno više svega toga. Prvenstveno svakome učeniku bi trebalo osigurati zadovoljenje osnovne potrebe za život, a to je zdrava prehrana. O tome pišem više od desetak godina i nastojim okolinu i društvo zainteresirati za taj veliki i gorući problem. Djeca u školama su nam gladna. Istina, prošlih se godina ozbiljno prišlo tom problemu i to se donekle ublažilo. Mislim da nema više toliko gladne djece u školama, kao pred par godina, ali je upitno što im se daje za jesti. Je su li to šuškavi paketići slatkiša, krafne, rižota bez ijednog mesnog zalogaja, „primetene“ juhe i gusti gulaši… ili je to preporučena i zdrava hrana, spremljena po stručnim uputama u školskoj kuhinji ili gotova, dovezena s onih mjesta koja su za to određena i gdje se kuha po preporuci ministarstava, koja su za to nadležna. Zahtijeva to veliki trud i novac, ali to je nužno želimo li imati zdravu naciju i učenike sposobne da se uhvate u koštac sa svojim temeljnim zanimanjem.-učenjem. Gladno dijete ne može učiti! Hoće li u pojedinoj školi biti gladne djece ovisi u prvom redu o ravnatelju te škole, a onda i o svim ostalima koji tu rade, napose razrednicima i nastavnicima.
Svaki nastavnik bi trebao dobro poznavati svakog svojeg učenika i u suradnji s ostalima, naročito sa stručnom službom škole, pronaći najbolji mogući način za svojeg učenika, pogotovo kad učenik ima posebne potrebe ili je bilo čime ugrožen. To se ne postiže lako i jednostavno. S učenikom bi trebalo uspostaviti odnos povjerenja, a to će biti samo onda kad su se učenici vašim ponašanjem i radom uvjerili kako vam je stalo do svakog učenika i kako su vam oni uvijek na prvom mjestu, bez obzira na njihove ocjene, društveni i socioekonomski status njihovih roditelja. Ta djeca su željna razgovora, bez obzira u kakvim prilikama ili neprilikama žive. Njihovi roditelji iz objektivnih ili subjektivnih razloga su premalo s njima.
Uslijed raznih i različitih opravdanih i neopravdanih potreba i motiva njihovih roditelja većina djece je sama veći dio dana, pa čak i vikendima. Roditelji rade, putuju ili se provode, pogotovo oni čijoj djeci po njima baš ništa ne fali, jer imaju sve, u svakom pogledu, što se samo poželjeti može. Takva djeca zasigurno nisu gladna hrane, ali su gladna puno toga drugoga i ne manje važnoga od hrane. Tu škola ne može puno učiniti, osim roditeljima skrenuti pažnju u što vodi takav način odgoja, kao i plaćanje roditeljske savjesti neprimjerenim luksuzima.
Škola može puno, gotovo sve učiniti za djecu koja su gladna. Najprije bi takvu djecu na prikladan pedagoški način trebalo otkriti i „obraditi“ u smislu kako takvo stanje nije sramota. Sramota je to nijekati i prikrivati s bilo čije strane. Zatim bi „otkrivenu“ skupinu trebalo obraditi po potrebama. Kome što i koliko. S rezultatima takve obrade, kvalitativnom i kvantitativnom analizom, bi se trebalo upoznati vijeće nastavnika i vijeće roditelja, uža lokalna sredina, grad, županija i država, preko resornih ministarstava kojih se to tiče, koja su za to odgovorna, koja mogu uskladiti sve takve potrebe na nivou države i koja mogu i moraju pomoći, da se to zlo ublaži i malo po malo iskorijeni.
Nije suvišno ovdje napomenuti kako je to osjetljiv postupak i proces. Pojedini takvi konkretni slučajevi izneseni u javnost, ne služe nam baš na čast. Znam, da na problem treba skrenuti pažnju i senzibilizirati javnost za tu pojavu, ali zar se to postiže fotografijama sebe i „svojeg“ gladnog učenika, putem svih medija. Glad nije sramota, ali je sramota isticati i pokazivati onoga tko je gladan, kao i njegovog trenutnog „dobrotvora“. Zbilja je jadan onaj čovjek koji na ovakav način želi reklamirati sebe, izaći iz anonimnosti i predstaviti se javnosti. Djeca nisu sredstvo kojima se to postiže. Znam da nema novaca, puno smo dužni, plaćamo velike kamate, ali za gladnu djecu ova država i naše društvo mora imati sredstva, načela, principe i metode, kako da se taj problem racionalno, optimalno i humano riješi.
Dakle nastavnici na godišnjem odmoru, „ferju“, hoćeš ne ćeš trebaju razmišljati i o tome. Kakav je koji njihov učenik? Kako on živi? Je li ugrožen po bilo kojem pitanju? Treba li pomoć? Ima li sve nužno potrebno za školu i učenje? Je li gladan? Što se po tim pitanjima može napraviti?… Takve svoje spoznaje svaki bi nastavnik trebao prenijeti ravnatelju škole, koji će sve to sumirati i sa stručnom službom škole obraditi, te sa svima zajedno, uz potporu lokalne zajednice donijeti Plan i program rada škole za ugrožene učenike. Imena tih učenika nije potrebno iznositi izvan zbornice, osim u slučajevima kad je od viših instanci potrebna suglasnost za nešto i bilo kakva stručna ili materijalna pomoć.
Ne smije se dopustiti a kamoli dozvoliti da dođe svjesno ili nasumce do bilo kakve diskriminacije socijalno ugrožene djece. Sva djeca tijekom svog rasta i razvoja su osjetljiva na mnogo toga, naročito na kategoriju siromaštva i bijede. Nije lijepo, pedagoški i humano takvu djecu preko ekrana pokazivati, kao i njihove donatore veličati. Poznato mi je više slučajeve djece različitog uzrasta koja su preko grada (Zagreb a) i njegovog gradonačelnika „besplatno“ ljetovala. Nekima je takvo ljetovanje prisjelo već prvi dan škole, jer su ih u razredu dočekali kao one kojima je
„Bandić platio ljetovanje“, uz komentare kako je to novac njihovih roditelja i kako nam zato i je tako loše, jer se plaća za sirotinju. Druge godine djeca koja su to doživjela u svojoj sredini, nisu u organizaciji grada htjela ići na more, makar mora te i iduće godine više ne vidjeli. Tome je doprinijelo veliko slikavanje pred vijećnicom i velike govorancije o brizi i skrbi za one koji nemaju. Nešto slično se događa i s besplatnim obrocima u školi. Što nam nedostaje da budemo drugačiji, prvenstveno humani? Je li to znanje, sposobnost, vještine, osobnost, odgovornost i mentalitet, koji uvijek i svuda nastoji prikazati sebe u tobožnjem najboljem svjetlu, ne vidjevši pri tom svoju glupost i nansenu nepravdu, uvredu i nepopravljivu štetu drugome. Takav način je uvijek za osuditi, pogotovo onda kad izabrani i odabrani dijele i raspoređuju tuđe (narodno), kao svoje, a u stvari bacaju samo mrvice, jer su najprije namirili sebe na transparentan i netransparentan način. Pri tom još očekuju zahvalnost od onih kojima su dali ono što im je nužno potrebno za život i što im država i društvo moraju osigurati.
Vrijeme je da prekinemo s takvom praksom, da pravi ljudi budu na pravim mjestima i da svatko odgovara za svoj rad i posljedice svoga rada. Grijeh je i sramota imati u razredu i školi gladno dijete i praviti se kao da to ne vidiš. To je gorući društveni odgojno-obrazovni akutni problem i treba mu sustavno pristupiti, programski i planski (kurikulumski).
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više