Ivo Goldstein – lijenčina ili neznalica!?

Podobni "jugoslavenski kadar" godinu dana proveo u Parizu, a da nije ništa radio

Ovako hrvatski povjesničar Miroslav Brandt (Cerić kod Vinkovaca, 2. ožujka 1914. – Zagreb, 21. srpnja 2002.) u knjizi Život sa suvremenicima – Političke uspomene i Svjetonazor (P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1996., 220. str.) piše o Ivi Goldsteinu, aktualnom veleposlaniku Republike Hrvatske u Francuskoj.  

Godine 1953. Miroslav Brandt vratio se iz Francuske gdje je imao jednogodišnji francuski stipendij (tada već kao povjesničar) i…: „…Te iste godine jedan moj mlađi kolega koji je također ondje boravio, a bio je u lošim odnosima s jugoslavenskim vlastima, saopćio mi je da pomišlja da ostane u inozemstvu. Rekao sam mu: »Ako se želite boriti za Hrvatsku, onda treba da se vratite onamo. Njezina sudbina odlučivat će se u Domovini«. Poslušao me je i vratio se, ali je naletio na Vasu Bogdanova, koji ga je uništio: lišio ga je namještenja, tako da je godinama bio bez kruha, iako je imao dva fakulteta: pravni i filozofski. Poslije se ipak oporavio, ali su godine prošle a da nije stekao položaj ni funkciju koju je zavređivao. Taj je učenjak još i danas živ, pa se možda sjeća da sam već 1952. bio načisto o borbi za slobodnu Hrvatsku“.

Tek dvije godine prije moga odlaska u mirovinu (1984.) otvoreno je novo asistentsko mjesto na mojoj katedri. Nekoliko kandidata (po narodnosti i uvjerenju Hrvata) odbijeno je. Napokon su mi SK i njegovi eksponenti na Odsjeku nametnuli jednoga tek završenog studenta, veoma marljivog, ali i skrajnje ambicioznog, a također i štićenika glavne suradnice i miljenice prof. Šidaka, M. G. Uza sve to, ne imajući drugog izlaza, a moj se odlazak u mirovinu približavao, prihvatio sam i toga asistenta. Uskoro sam mu pomogao da dobije francuski stipendij na École pratique des hautes étude en sciences sociales u Parizu i osobno zamolio profesora Jacquesa Le Goffa, jednoga od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu na tom studiju bude savjetodavcem. Također zadao sam mu temu za doktorsku raspravu i prije njegova odlaska na put mnogo puta sam mu objašnjavao probleme vezane uz tu buduću raspravu.

Nakon njegova povratka doznao sam od prof. Le Goffa da je on u radu Škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi. Nije se, poslije godine dana, vratio u Zagreb s dogotovljenom radnjom, pa sam mu izobilno pomogao u prerađivanju njegova preliminarnog teksta. Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako je sam govorio) „što više publiciranih naslova“. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koja nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je: „Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!“ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega „znanstvenog“ razvitka. (str. 190.-191.)

Miroslav Brandt