Navale izbjeglica u Europu

              Burka i križ

 

 

                Nekome se uzdah otme. Netko bunca:

                Vode! Vode! Sunca! Sunca!

                Netko plače. Netko šuti.

                Možda sa još malo snage

                Prisjeti se kuće drage

                I kako su mučni puti

                Kad se krene. Kad se sluti

                Makar samo trunak nade

                U životu što imade

                Istom stići. Utješiti.

                Netko misli da će biti

                Svima ljepše, svima bolje..

                Samo treba komad neba,

                Slamka spasa , dobre volje,

                Osmijeh stranca mjesto lanca

                Što ga boli, tišti, vrijeđa

                Bolne noge izranjene

                Što su preko mora međa

                Preplivale. Pregazile

                I na rubu smrti bile.

                Netko tupo u dalj gleda

                Videć tijelo mrtvog čeda

                Na dnu mora što se gubi

                I sliku mu ljubi… ljubi…

                Neka žena

                Burkom crnom prekrivena

                Niti glad, ni žeđ ne ćuti,

                Već križ sjajni tek zagleda

                Na odijelu dobrih ljudi,

                Al' pogleda na se – ne da

                Pa ni mrvu kruha ne će

                Premda ona život budi,

                Premda kruh je put do sreće!

       

                Tisućama izbjeglica

                Nevolja je sve to bliža:

                Gladi, žeđi, nesanica!

                Čak ni kad im nadu daju

                Dobri ljudi svetog križa,

                Izbjeglice, lutalice

                Baš od svega odustaju.

                Neki prijete, neki viču,

                Na jeziku tuđu sriču ..

                Možda psuju, možda kunu..

                Tko će znati… tko će znati..

                Kriške kruha na tlu trunu.

                Gladna djeca plaču, zovu

                Na uzbunu. Na dobrotu.

                Neki pate, šute, trpe

                I u nadi, znoja potu

                Zadnju nadu crpe.

                Drugi opet tvrdoglavo

                Na mir, sreću i slobodu

                Izvikuju svoje pravo.

                Kud će? Kamo? I dokle će

                Potrajati put do sreće?

                Hoće l' bezglava Europa

                Tragom poći bolnih stopa?

                Hoće l' htjeti, hoće l' smjeti

                Progledati, oćutjeti?

                Svim ljudima kruha dati?

                Hoće l' moći

                I po danu i po noći

                Bit maćeha? Ili mati?

 

Malkica Dugeč, 31. 8. 2015.