Glavnina neprimjerenog ponašanja, naročito agresivnosti djece i mladih, proizlazi iz društveno-socijalnih problema
Pedagogija je znanost o odgoju, što pomoću načela, principa i metoda, proučava, uspoređuje. preispituje,pokušava, usuglašava, prilagođava, usavršava i pridonosi „stvaranju“, razvijanju i opstanku svakog pojedinca, u pojedinom društvu, sukladno društvenim odnosima, vremenu, potrebama i zahtjevima, kako bi se sa što manje stresa uklopio u život i svijet rada, kako bi svojim znanjem, sposobnostima i vještinama, pridonio napretku i boljitku cijelog društva, svom osobnom razvoju, realizaciji sebe kao osobe, stručnjaka, roditelja i korisnog člana zajednice, a da pri tom svaki takav pojedinac bude sretan i zadovoljan.
Svestrani razvoj pojedinca, nameće svestrano djelovanje, pa i različite vrste i oblike odgoja, koji bi se trebali uskladiti i imati jedinstveni primarni cilj: odgojiti kompletnog čovjeka u okvirima njegovih sposobnosti, potreba i želja, uz jednakost i slobodu. To nije nimalo lako niti jednostavno, pogotovo u društvima gdje je došlo do poremećaja osnovnih ljudskih vrijednosti. Sve, pa tako i odgoj započinje u obitelji od rođenja i traje do kraja života. Obitelj je središnje mjesto za odgoj i socijalizaciju djeteta. Obitelj se mijenjala tijekom povijesnih razdoblja i prilagođavala vremenu. Zbog raznih vanjskih promjena i utjecaja, došlo je i do unutarnjih promjena i preraspodjela u obitelji, ali je uvijek bilo važno i bitno uspostaviti unutarnju ravnotežu među svim njenim članovima i odgajati primjerom.
Danas nekoliko puta dnevno, za neke poznate i javne osobe čujemo razne kritike, koje se temelje na kućnom odgoju i konstataciju kako dotičnom nedostaje kućni (obiteljski odgoj). Nijednim drugim odgojem, niti obrazovanjem, bilo ono i vrhunsko se taj kućni odgoj ne može kompenzirati, a kamoli ukloniti. Možda se ponekad, negdje može samo ublažiti i prikriti. Nikakav društveni status, ugled i „elitnost“ nisu i ne mogu biti nadopuna ili „surogat“ kućnom odgoju. To se stječe oponašanjem, stvaranjem pravilnih pozitivnih misaonih procesa i spoznajom temeljnih ljudskih vrijednosti, usvaja se svakodnevnom primjenom, a vidi se držanjem noža i vilice u rukama, ponašanjem prema drugima i drugačijima, odnosom prema imovini i vlasništvu, naročito državnom, vjerodostojnosti i odgovornosti prema sebi i ostalima u bližem i daljem okružju, kao i o stvorenom, prihvaćenom osobnom sustavu temeljnih ljudskih vrijednosti, koje uvijek opstaju i čijim prihvaćanjem „čovjek uvijek ostaje čovjek“, unatoč velikih promjena i razornih poremećaja u društvu. Takav čovjek ne trči samo za svojim poslom i obvezama, ne „trči ka muha bez glave“, ne gubi socijalne kompetencije, ne gubi emocionalnost, ne vodi gas isključivo profit i ne zapostavlja svoju djecu. Takav čovjek ima razvijen „Ego“ i „Super ego“, svjestan je svoje uloge i svog identiteta i uz to se može staviti u poziciju druge osobe i suosjećati s njom i pri tom se ponašati konzistentno. Taj i takav čovjek svojim primjerom odgaja, bez obzira na svoj društveni status, zvanje, zanimanje, ulogu i funkciju, na svakom mjestu, naročito u obitelji.
Mnogi svjetski poznati, čuveni pedagozi su se bavili odgojem i čovjekom kao subjektom u tom procesu, u svakoj fazi njegova „stvaranja“. Komensky ističe da je čovjek jedino biće, koje se može poboljšati odgojem, a Russoau tvrdi kako je čovjek po prirodi dobro biće, ali ga okolina stalno kvari. Bilo bi dobro da se zapitamo i razmislimo o tome kakvu okolinu stvaramo i osiguravamo svojem djetetu da bio ono postalo čovjek, koji koristi razum, širi svjetonazor i priprema se za svoj poziv, uz određenu enkulturaciju, socijalizaciju i jedinstvenost. Svako dijete je jedinstveno i neponovljivo od rođenja. Bilo bi idealno da se u skladu s tim odgaja i obrazuje, a ne da stalno o nekome ovisi i nekome ili nečemu se prilagođava, još gore je da ga uklopimo u nekakve opće standarde i razvijamo prema nekim modelima i „uzorima“ To nikako ne znači da se dijete prepusti samo sebi, ulici, društvu, medijima i medijskom mišljenju i tumačenjima – medijskom odgoju. Svaka sredina određuje i prilagođava vremenu svoje ciljeve odgoja, pri čemu ciljevi ne bi smjeli opravdavati sredstva, jer se tako stvaraju nepravde i neracionalni postupci u odgoju. Ciljevi odgoja bi se trebali zasnivati na vrijednosno usmjerenoj etici i dovoditi do samo razvijanja refleksivnosti i zrelosti, kako bi svaki pojedinac razmišljao o svojim postupcima, koristio vlastiti razum, fizički i mentalno se razvio sve svoje potencijale, usvojio svoju kulturu, bio sposoban učinkovito pozitivno djelovati, uz poznavanje i prihvaćanje mnogih interkulturalnih vrijednosti, jer ravnopravnost i heterogenost kultura daju nove i drugačije šanse za odgoj i učenje.
Helmut Peukert
„Odgoj i obrazovanje? Kome to uopće danas treba? Zašto mu treba?“, pitaju se mnogi. Treba samo imati novaca, veze i informacije,. Sve ostalo se može kupiti, nabaviti i dobiti. Ta i takva filozofija počela je vladati i prevladavati u našem društvu. To znaju djeca i mladi, pa su se u skladu s tim počeli i ponašati. U školu idu zato što moraju, a ne zbog onoga za što škole postoje. Na nastavi su nedisciplinirani. Na razne načine ometaju nastavu, aktivno ne sudjeluju u nastavi, na ispitima prepisuju, (ta tehnika je jako razvijena i moderna), markiraju, donose lažne ispričnice, agresivni su, neprihvatljivog ponašanja, skloni lažima, ne poštuju starije, za njih ne postoji autoritet, bahate se, nemaju motivaciju za učenje,….
Nije to nastalo od jučer i nije to nastalo bez razloga. Treba krenuti od obitelji, koja je sve više deficijentna i nefunkcionalna, od škole koja zanemaruje svoju odgojnu ulogu, od učitelja i profesora koji su društveno marginalizirani, bore se s golom egzistencijom, nedovoljnim multidisciplinarnim stručnim znanjem i vještinama, nužno potrebnim za nastalu situaciju, od nesuvremenih i neprilagođenih planova i programa rada, trke za visokim ocjenama koje ni približno ne pokrivaju znanje, od društva koje je korumpirano, raslojeno, opsjednuto prošlošću i zadojeno neracionalnom mržnjom, općim sve većim siromaštvom većine na jednoj strani i netransparentnim, sumnjivim, galopirajućim bogaćenjem manjine na drugoj strani, dok između njih biva sve veća praznina i sve veće nepomirljive i nepremostive razlike.
U takvoj većini i manjini je više slojeva i klasa, što se vidi po djeci u školi i očituje u njihovu odgoju, ponašanju i motivaciji za učenje. Kako u takvom društvu i situaciji pedagoški djelovati i odgoj koji sam po sebi, u nekim segmentima ima određene proturječnosti, ima autonomiju i stroga pravila, poštuje individualnost i posebnost, a usmjeruju se prema prosjeku, akumulira spoznaje genetičke i stečene, prilagođava se vremenu i prostoru, kontrolira i pušta na volju, poštuje prirodan tijek rasta i razvoja i nameće standardne modele…
Helmut Peukert, njemački pedagog i teolog vidi pedagoško djelovanje kao pokretanje društvenog razvoja, protest protiv razornih tendencija, traganje, preispitivanje, borba pojedinca protiv otuđenja i pružanje pomoći u socijalizaciji, u skladu s etičkim načelima i principima koji daju zaštitu poštenju, djeluju u skladu s društvenom situacijom, nestandardizirano, niti po zadanim receptima, u duhu demokracije i pri tom osigurati slobodu pojedinca.
Možemo li mi s ovim što imamo stvoriti demokratske institucije koje će promovirati i razvijati moralnost, refleksivnost i uvoditi promjene, s prioritetnim ciljem smanjivanja i uklanjanja razornih društvenih tendencija, posebice vraćanja u prošlost, rekonstrukcije povijesti, stvaranja mitova, stvaranja kultova, veličanja autokrata i tirana, posizanja za raznim insignijama koje nas vode u mrak i primitivizam, raznih nerealnih predizbornih obećanja, kratko rečeno možemo li biti odgovorni i dosljedni u svemu što govorimo i radimo? Od toga bi zapravo trebalo krenuti želimo li da nam djeca budu dobro odgojena, da vole ići u školu i da žele učiti. Nikakve reforme, kurikulumi, nastavni sadržaji, stručna literatura, vrsni predavači, moderne škole, IT nastavna sredstva i pomagala, nam neće pomoći, ukoliko se ne počnemo mijenjati unutra u nama samima, kako svaki pojedinac, tako i cijela društvena zajednica.
Prema nekim istraživanjima 70 do 90 posto neprimjerenog ponašanja, naročito agresivnosti djece i mladih proizlazi iz društveno-socijalnih problema, dok ih 10 do 30 posto generira škola. Ne možeš stalno lagati, obmanjivati, lažno se predstavljati, nezakonito se bogatiti, kupovati ispite, diplome i radna mjesta, zauzimati funkcije i položaje u društvu za koje nemaš potrebne kompetencije, promovirati novo domoljublje a raditi za tuđe interese,…,a onda od djece očekivati, da budu drugačija.
Za kraj ću ispričati jednu anegdotu – zapravo istiniti događaj kojem je prisustvovao jedan moj kolega u Švedskoj. Tamo je bio u posjeti prijatelju, čiji je sin (učenik), dobio obavijest o potrebnoj uplati kazne, zbog vožnje u gradskom prometalu, bez vozne karte. Ocu je objasnio kako je iskaznicu taj dan ostavio doma. Otac (naše gore list) intelektualac, mu je rekao da je budala, gotovo idiot, jer se nije znao izvući u toj situaciji. Mali se zblenuo, zablokirao i promucao: „Tata ja stvarno nisam imao kartu“. Sapienti sat!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više