Dijalektički mamut ili negacija negacije

Ambijentalna instalacija Nevena Tudića

"Ono opće na umjetničkom djelu: da je proizvedeno u svijesti i da su ga izradile ljudske ruke, jest moment pojma koji egzistira kao pojam,

a koji umjetničko djelo opovrgava."  

G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha / Religija umjetnosti,

a) Apstraktno umjetničko djelo;

Naprijed, Zagreb, 1987., str. 455.

Ambijentalna instalacija Nevena Tudića sadrži kao središnji vizualno simbolički element vlastoručno sazdanu skulptutu u formi izumrle pretpovijesne životinje, mamuta. Od prepoznatljive predodžbe o mamutu i njegovu mogućem značenju (ne recimo niti slučajno "po sebi" ili "za sebe"). 

Za umjetnika i / ili za recipijenta u kompleksnom konceptualnom sustavu hegelovski impostirane filozofije (od znanosti logike do fenomenologije duha valja nam se "na drugi pogled" oprezno odmaknuti putem metodične "docta ignorantia", nekog pretpostavljenog postfilozofijskog ili transfilozofijskog znanja neznanja, ukoliko je to izvodljivo "onkraj" jezika, estetike, filozofije umjetnosti? "Ovo nije mamut" (parafraziramo li R. Magrittea i M. Foucaulta). Kakvi se sve perceptivni, uže, i mentalni, umni procesi događaju pri analizi /sintezi te relativno složene instalacije – u različitim ambijentima (recimo, Podruma u Splitu ili pak šibenske Pekare ili, moguće, u nekoj od zgrada riječke Ex – Tvornice "Rikard Benčić"), galerijskim / negalerijskim? To je pitanje (ne odgovor) koje Umjetnik postavlja u formi artefakta. Topos, okoliš, ambijent, svjetlonosne niti, na njima kapi kondenzirane vode, ne tek "mamut" od stiropora, ma koliko to iskonsko stvorenje, poput motiva životinje, prirode, otuđenja ideje u drugobitku, pa i samog Hegela, bilo po sebi začudno. Ta koja li je relacija između izokrenutog "mrtvog mamuta", "smrti umjetnosti" i Hegelove smrti? Što početi s negacijom negacije kod te "drevne" životinje od stiropora? Kakvog li pitanja / zadatka!

Suočeni s prividnim fakticitetom danog, ali kao za 180 stupnjeva izokrenutog "ne – mamuta" – koji akcent postavlja ne na normalni, uobičajeni položaj nego upravo na konceptualni čin obrata, poziva na povratak, temelj, iskon, na beskonačnu, dakle, "u stvari" neprikazivu, sublimnu (Lyotard) dijalektiku relacija pojmova o progresu – regresu, o dijalektici prosvjetiteljstva (Adorno / Horkheimer) kao ponoru, padu u bezdan nezadrživog progresa koji vodi "nužno" u nezadrživi regres, u negaciju sama sebe kao konačnog, cilja, "ne-nadilazive" točke omega – bez alfe… Suočeni s tom okolnošću posutom nitima / kapima kondenzirane svjetlosti kao koprenom svijesti, "scintile", spoznajne iskre, bivamo, postajemo (werden!) svjesni da ta ambijentalna instalacija u biti postavlja mentalni obrat od skulpture u beskonačnost – uzvišenost misaonog, konceptualnog procesa sinteze u ambijentu duha, gdje se Ex-Podrum ili Ex-Pekara ili Ex-Tvornica probražavaju u carstvo ideja, arhetipova, duhovnih a ne paleontologijskih nalaza. Predmet percepcije/ recepcije nije "mamut" nego hegelovski stav da je realno ono primljeno, taj "okret u mišljenju", ne tek u prostoru / instalaciji.

Tudićeva umjetnička "nemoguća misija" jest vizualnim sredstvima i postupcima elaborirati odnosno pokrenuti eminentno filozofijski "predmet" recipijentove pozornosti. Tom je mamutu pravo ime Hegel. Negacija negacije. Veličina prostora instalacije metafora je inkarnirane beskonačnosti, uzvišenosti tog spoznajnog zadatka.

Branko Cerovac