Intervju sa Zsoltom Hernádijem, predsjednikom uprave i generalnim direktorom MOL-grupe.
• Zadnjih mjeseci više puta ste bili u inozemstvu. Zar je došao kraj karanteni koja traje već dvije godine?
– U Austriju i Njemačku već sigurno mogu putovati. Protekle dvije godine podčinio sam se svim mogućim ispitivanjima, pravnim zahtjevima, predali smo tijelima tražene dokumente. Postoji pravna mogućnost da pojedine zemlje ne smatraju provedivim uhidbeni nalog koji je izdala Hrvatska, a koji ja do dana današnjeg smatram nezakonitim. Od sredine ljeta mogu napustiti Mađarsku. Dobar je osjećaj što napokon mogu i više, a ne samo Mađarsku obilaziti biciklom, iako otada nisam previše putovao.
• Kako to trebamo zamišljati, određene zemlje pojedinačno daju zeleno svjetlo?
– Da. Općenito gledano, samo bi Hrvatska mogla opozvati uhidbeni nalog. U Mađarskoj je u tom predmetu zaključena svaka istraga, nema daljnjih pravnih koraka. Mađarska je također država članica EU-a, a ne samo Hrvatska. Za Mađarsku, a i za neke europske zemlje čudno je što je nakon odluke Ustavnog suda RH o poništenju uhidbeni nalog i dalje na snazi.
• Hrvatska je već prosvjedovala zbog Vaših putovanja u inozemstvo, a MOL je postao dijelom i tamošnje predizborne kampanje. Ne trebate li reagirati na grube poruke, npr. da će se tvrtku, ako ne bude razvijala zastarjele hrvatske rafinerije, izbaciti iz zemlje?
– Čitam vijesti, ponekad se smješkam, ponekad se ljutim, ali najbolje je uopće ne reagirati na te stvari. U svakoj zemlji u kojoj smo prisutni, najmanje svake četiri godine održavaju se izbori, no u našem životu to su samo epizode. U eksploataciji radimo u 15-20 godišnjim ciklusima, a u rafiniranju u 7-8 godišnjim ciklusima, to jest razmišljamo u puno duljim horizontima. Ja inače točno mogu nabrojati što smo mi učinili za rast hrvatskoga gospodarstva, no jako bi me zanimalo što je učinio onaj tko nas blati. Ali ne reagiramo, radije idemo svojim putem. Ja ujedno vjerujem da ćemo se prije-kasnije uspjeli dogovoriti jer zbog te cijele situacije pate dvoje: stanovništvo Hrvatske i dioničari MOL-a. U cijeloj Europi jedva mogu spomenuti rafineriju koja ne proizvodi novac. Kako bi te rafinerije bile profitabilne, treba u njih investirati, puno. A kako bi bilo tko proveo investiciju s tako dugim povratom, potrebno je stabilno, predvidivo okruženje. Mi smo zainteresirani za rješenje, a ne za problem. No ne može se pljeskati jednom rukom.
• Moralna osnova hrvatskih napada do sada je mogla biti što je pravomoćnom presudom hrvatskoga suda izrečeno kako se bivši premijer Ivo Sanader upleo u koruptivni slučaj kada je prepustio MOL-u upravljačka prava u INA-i. No temeljem odluke ustavnoga suda suđenje Sanaderu mora se ponoviti. A to utječe na percepciju MOL-a i Zsolta Hernádija u Hrvatskoj.
– Odluka Ustavnoga suda važna je prekretnica, koja osim brisanja presude umanjuje i populistička nabacivanja koja se skrivaju iza slučaja. Barem za one koji će si uzeti truda i pročitati inače vrlo dugačku, ali s pravnoga aspekta iznimno korektnu argumentaciju. U smislu odluke provest će se novi postupak, ali sada već s novim sudskim vijećem.
• Prošli tjedan ste pregovarali u Austriji. Do sada smo bili mišljenja da ÖMV nije najbolji prijatelj MOL-a. Hoćete li nam odati tajnu o čemu ste razgovarali?
– Ne uobičavamo reći o čemu razgovaramo u takvim prigodama. Problem je što je uopće iscurila u javnost informacija o tomu da je sastanak održan.
• Nije li MOL to priopćio?
– Kada su nas pitali, nismo htjeli poreći, ali ako imamo što priopćiti, to činimo na regularan način, na burzi.
• Kako se je onda saznalo?
– Netko me je vjerojatno zapazio. U Beču nisam bio samo u ÖMV-u, nego i u tamošnjem uredu MOL-a. Mi smo druga najveća naftna kompanija u Austriji.
• A vi ste u tako dobrim odnosima s čelnicima ÖMV-a?
– Godine 2007. ÖMV je želio preuzeti MOL. Bio je to bolan korak, mislim da smo oboje izvukli pouku, mi sigurno jesmo. Otada sam pregovarao sa svim čelnicima ÖMV-a, susreo sam se s Wolfgangom Rutterstorferom, tadašnjim generalnim direktorom, a njegova nasljednika Gerharda Roissa posjetio sam u Beču. Rainera Seelea poznajem još s njegova prethodnog radnog mjesta u Wintershallu. Više puta me je posjetio u Budimpešti, a ja sam uzvratio posjet čim je to bilo moguće.
• To jest, samo ste razgovarali, ali ne nazire se novi pokušaj preuzimanja? Ne mogu li se dioničari nadati da će cijena dionica ponovno odskočiti na 30 tisuća forinti?
– Tada je cijena odskočila s 24 tisuće, u sasvim drukčijem sektorskom okruženju; istovremeno je bila visoka cijena nafte i rafinerijska marža. Sasvim je normalno da u regiji imamo kontakte s OMV-om, ili s poljskim PKN-om, ali više nema riječi o preuzimanjima. Ostali smo troje. No ako se sastanemo, svaki razgovor započinje dogovorom da nećemo govoriti o klijentima, cijenama, količinama.
• To bi bio kartel?
– Mogao bi biti. Mi međutim razgovaramo o našem sektoru općenito, o eventualnim zajedničkim investicijama. To su zapravo naše jedine teme. Ne govoreći o tome da danas čovjek treba biti oprezan čak i pri najbezazlenijim konverzacijama, jer ako to netko snimi i svojevoljno iskroji, mogu nastati grde stvari.
• Kao u Poljskoj kada je šef PKN-a Jacek Krawiec snimljen u jednom restoranu u Varšavi. On je tada spominjao i da je Zsolt Hernádi jednim pravnim korakom „hakirao“ pravosuđe. Kako se to dogodilo?
– Bila je duga večer, vjerojatno je više njih večeralo, Krawiecov gost je kasnio. U razgovoru je on sigurno rekao i neke pametne stvari, no vjerojatno je bilo i priča koje je malo „ukrasio“, preuveličao. Mnogi su me tada nazvali i pitali kako sam mogao tako nešto reći. Moj je odgovor bio: poznajete me, to uopće nije moj stil govora. Ja uvijek jako pazim na svoje riječi, a o postupcima sam govorio kao o činjenicama. Inače, u Poljskoj se do dana današnjega ne zna, što je to bilo, tko ga je snimio i zašto je objavio ono što je objavio. Mi smo tu bili samo sporedni akteri znatno većega poljskog unutarnjopolitičkog skandala. S gospodinom Krawiecom do dana današnjeg imam vrlo dobre odnose. Pod njegovim vodstvom se PKN Orlen pretvorio u vrlo ozbiljnu kompaniju.
• To znači da negdašnja pravna savjetnica MOL-a parnicu možda nije pokrenula zbog stvarnog financijskog potraživanja? Koji je bio njen stvarni cilj? Da Vas „očisti“ s pravnoga aspekta?
– Ja nisam razgovarao s njom. Nisam je pitao, nisam sjeo s njom, to je bila njena odluka. Kako god bilo, to je bio kazneni postupak i jasno je kako mi nije bilo ugodno što samo morao odlaziti na sud, no ipak, naknadno moram reći kako nije bio problem što je pravosuđe detaljno obradilo taj slučaj i s aspekta dioničara.
• Maloprije ste već spomenuli sektorsko okruženje. Rafinerijske marže su odlične, no cijena nafte je niska. Dok su dugi niz godina zvijezde bile naftne kompanije koje su jake u upstreamu, to jest proizvodnji, sada briljira downstream, to jest rafinerije. MOL spada u ovu zadnju kategoriju. Znači li to satisfakciju?
– Ovo je ciklični sektor, a kada govorimo o ciklusu, spominjemo biblijski citat kako ne znamo, kada, ne znamo, kako, ali dogodit će se. Ciklus dolazi, kao što svi znamo. Ne smije se prenagliti, trebamo ići vlastitim putem. Kratkoročna očekivanja analitičara ili investitora lako mogu dovesti do pogrešnih odluka. Naša dodana vrijednost u downstreamu je ovdje u regiji, a u upstreamu kontinuirano širimo svoj portfelj. Funkcioniramo integralno, uravnoteženo razvijamo eksploataciju i preradu, koje kvazi kao prirodni hedge-ovi nadopunjuju jedna drugu, ako nam to donese život.
• Koliko se može smatrati uravnoteženom investicijom kako ste se drznuli pojaviti na Sjevernom moru? Ta imovinu ste kupili upravo kada je cijena nafte bila vrlo visoka.
– Cijena nafte je tada bila oko stotinu dolara. Nije najviša, ali doista nismo kupovali kada je bila na najnižoj točci. Ali ako bismo kalkulirali da kupujemo samo kad je cijena najniža i prodajemo samo kada je najviša, nikada ne bismo sklopili ni jedan posao. Možemo samo težiti k tomu.
• Je li isplativo na današnjoj cjenovnoj razini ići dalje sa sjevernim projektom?
– Procjena portfelja se stalno mijenja, u hodu puno toga postaje jasno, od geologije do cjenovnoga okruženja. Mi stalno sve revaloriziramo. Ima onoga što dalje razvijamo, onoga što usporimo, a i onoga što odbacujemo. A i vlade koje su uključene revaloriziraju nastalu situaciju, sada je npr. britanska vlada poboljšala uvjete istraživanja. No dio uravnoteženoga portfelja mora biti i Sjeverno more. U naftnoj industriji ima lokacija gdje je politički rizik visok, a i onih gdje je limitiran profit koji se može postići. Bitna je postupnost, ne smijemo riskirati preveliku izloženost ni u jednom smjeru.
• MOL-grupa je bila prilično izložena geološkim odnosno političkim rizicima, npr. u Siriji i Kurdistanu.
– Ipak, imamo i uspjehe u toj regiji, ali Sirija je doista jako težak slučaj. Između Alepa i Damaska imali smo veliko plinsko polje koje je od trenutka izbijanja građanskoga rata više puta promijenilo vlasnika.
• Ne funkcionira?
– Na polju se sigurno odvija proizvodnja, ali ne za nas. Sirijcima treba plin, ali mi smo bili prinuđeni sve naše ljude povući iz zemlje. Tamo je vis maior situacija. Kada jednom bude mir, pokrenut će se pregovori o obračunu. Teško je reći točnu brojku, tamo je zapelo oko milijardu dolara, to smo zasada bili prinuđeni otpisati. I Kurdistan se pretvorio u ratnu zonu, no jednom će i tamo nastupiti mir. U Pakistanu, međutim, gajimo dobre odnose s vladom, pa ne isključujem daljnja istraživanja.
• Da prijeđemo na drugo područje poslovanja. Spominje se da će Viktor Orbán uskoro svečano otvoriti vaš novi pogon u Tiszaújvárosu, tvornicu butadiena.
– Veseli me što predsjednik vlade ne samo što je položio temeljni kamen tvornice nego što će i svečano otvoriti gotovi pogon. Butadien će biti osnova za tvornicu za proizvodnju sintetičke gume, a za svečano pokretanje toga projekta smo također zamolili premijera. Time stvaramo ne samo nova radna mjesta i novi BDP, nego u Mađarsku uvozimo tehnologiju koja još ne postoji u srednjoj Europi. I u Slovačkoj smo imali petrokemijsku investiciju vrijednu 300 milijuna eura koju smo nedavno predali.
• Jesam li u pravu kada kažem da petrokemija u sve većoj mjeri pridonosi profitu društva?
. Sve dublje ulazimo u vrijednosni lanac. Ekstenzivni rast je ograničen, a u intenzivnom širenju je petrokemija od ključnoga značaja, s obzirom da taj industrijski sektor koristi naše repromaterijale. Uspostavljamo vrijednosne lance. Rafinirane proizvode u sve većoj mjeri prodajemo u vlastitoj grupi, upravo je to bio najvažniji razlog za širenje mreže benzinskih crpki. U Mađarskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj smo vodeći na tržištu, u Češkoj drugi, a u Rumunjskoj treći-četvrti. To sve predstavlja mogućnost za rast, a govorimo samo o industriji ugljikovodika.
• Razmišljate li i izvan te industrije?
– MOL će prije ili kasnije morati izaći iz okvira industrije ugljikovodika. Imali smo više pokušaja, npr. s češkim CEZ-om smo sklopili ugovor o izgradnji elektrana na plinske turbine, no to smo u sadašnjim tržišnim okolnostima odbacili. Pokušali smo privatizirati Slovačku elektroprivredu, no postala je irelevantnom za nas. Nismo dobili odgovore na neka pitanja vezano uz funkcioniranje tvrtke, a bilo je više upitnika i vezano uz investiranje u 3. i 4. blok nuklearke. Istekao je rok vezanosti ponudom, kao i isključivost drugog ponuditelja. U toj situaciji smo, zajedno s MVM-om, odlučili da više nećemo držati u pripravnosti naš aparat, odnosno savjetnike. Tragamo dalje.
• Investitori sigurno pozdravljaju smjerove rasta. No prema mome iskustvu važno pitanje za njih je i kada će nastupiti trenutak kada će se dioničarska struktura MOL treasuryja, mnoge pakete koje se drže u prijateljskim rukama, moći „razrušiti“, kada će se povećati broj dionica u slobodnom opticaju.
– Moja prva primjedba je da se time ne nanosi šteta dioničarima. Ako se za te dionice isplati dividenda, ista se vraća u tvrtku.
• Nisam mislio na to. No vlasnici MOL-a zajedno s dionicom ne dobivaju i stvarnu mogućnost uplitanja u život kompanije, kako je isključeno i da postanu dionikom priče o preuzimanju. Za financijske investitore je to nepovoljno.
– Ova kompanija je dva puta bila izložena pokušaju preuzimanja, oni bi dugoročno značili razaranje vrijednosti, ako uzmemo u obzir aspekte svih dionika. Ograničenja su poznata, odnose se na sve, pa su s tog aspekta sama po sebi demokratična. Istovremeno, mi naravno uvijek provjeravamo što činiti s treasury-dionicama. Treasury-dionice koristili smo za više transakcija, npr. i vezano uz INA-u smo to pitanje dugo držali na dnevnom redu, a spominjala se i moguća razmjena dionica.
• Onda biste sada bili prisiljeni boriti se s hrvatskom državom ne samo u INA-i nego i unutar MOL-a.
– Da, ali bi tada i hrvatska strana po svom džepu osjećala materijalnu štetu koja nam je prouzrokovana, odnosno težinu gubitka reputacije.
• Prijeđimo na mađarsku politiku. Premijer je više puta bio u Tiszaújvárosu i čini mi se kako se cijelo vrijeme vrlo odlučno zauzimao za mađarske interese i u slučaju INA-MOL. Kako ste upravljali time, koliko ste se susretali s premijerom?
– Nastojimo razgovarati s političarima, i to ne samo u Mađarskoj, te shvatiti njihove aspekte, stavove. Nastojimo razlučiti što je namijenjeno kampanji, a koji su ključni elementi njihove politike. Čelnici MOL-a su dužni u svim državama shvatiti lokalne političare, ali i objasniti im aspekte kompanije.
• Konkretno na kojim forumima komunicirate s vodećim političarima?
– To su razgovori.
• Je li bilo domaće političke snage koja vas je izrazito napadala, npr. vezano uz hrvatski slučaj?
– Bilo je pojedinaca koji su mi prigovorili da, ako sebe smatram nedužnim, zašto ne odem u Hrvatsku. Postoji stroga procesnopravna strana cijeloga slučaja: od brojnih postupaka ovo je jedini u kojem nisam primio službeni i formalan poziv. No da se malo poigramo s tom mišlju: da sam na svoju ruku ipak otišao u Zagreb, sada bi bio oslobođen i uopće me ne bi utješilo to što je ustavni sud cijeli postupak proglasio nezakonitim. Vidjevši to, i moji raniji kritičari su utihnuli.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više