Mediji, oni koji prešućuju, zbog dugotrajnog veleizdajničkog djelovanja, čekaju u redu za sudsku klupu
U bijelom Zagrebu je u subotu 31. listopada 2015. osvanuo divan sunčani jesenski dan. Svi putevi toga jutra vodili su u veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog na neprocjenjiv doživljaj, kako piše na pozivnici HŽD-a HNES-a. Kao da je za taj svečani dan i priroda obukla novu košulju. Tople sunčane zrake se sudaraju s njenim žutozelenim bojama.
U dvoranu ne možete unositi zastave i transparente zbog drvenih drški. Osiguranje smo mogli nekako i razumjeti, mada nas ovaj razlog podsjeća na sigurnosne razloge noćnog trganja Tuđmanovih slika sa starog drvenog gradskog kupališta, 30. 5. 1990. godine, koje kupalište bi netko, zbog Tuđmanovih slika, mogao zapaliti, kako je to sutrašnji dan objašnjavao jedan, demokratskim događanjima ošamućeni, titopolicajac. Ali kako razumjeti neprisustvo medija koje mi plaćamo, i koji u svom nazivu nose hrvatski pridjev. Spomenuti mediji sa svojim kamerama, kao ose, navale na svaku šačicu gay okupljenika ili sličnih i štetnih beznačajnih događanja, ali, evo danas im se, izgleda, nešto veliko dogodilo, pa nisu došli na gore spomenuti neprocjenjivi doživljaj, skup od par tisuća ljudi, koji su vodili hrvatski akademici, profesori, doktori, književnici, pravnici, sve redom istinski intelektualci i humanisti, za koje se zasigurno može reći da su savjest društva.
Poslije etičkih osuda za veleizdaju; Mesića, Josipovića, Pusićke, Teršelićke i Pupovca, HNES je na svojoj četvrtoj javnoj sjednici u Zagrebu presudio i J. B. Titi, nečem najgorem što su Hrvatska i hrvatski narod u cijelokupnoj svojoj povijesti imali. Osuđen je za djela genocida i drugih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom. Istovremeno su etički osuđeni i njegovi današnji ideološki sljednici predvođeni Zoranom Milanovićem. Dvoranom su se prolamali aplauzi. Potomci bleiburških tito-žrtava, preživjeli hrvatski branitelj iz 40-ih godina, sretni provlačitelj kroz iglene uši bleiburškog pakla, dugogodišnji titorobijaš, 92-godišnji Vinko Vice Ostojić, žrtva zločinačkog represivnog tito-aparata kroz dugogodišnje jugokomunističko razdoblje, i mnogi drugi, danas su doživjeli malo nekakve satisfakcije.
I u gledalištu, i na počasnim mjestima sjedili su uglednici, i iz domovine, i iz dijaspore, i iz susjednih država. Džemadulin Latić iz Sarajeva je govorio o 30-50 tisuća muslimana (tada Hrvata-muslimana) iz BiH, bleiburških tito-žrtava, od čijeg tadašnjeg hrvatstva je danas, ili bolje rečeno sad zasada, zahvaljujući „tito naučnim spoznajama“ napravljena etnobošnjačka rubrika.
Slovenci, okićeni nacionalnim obilježjima, u Zagreb, kao glavni svjedoci, na veliki nürnberški proces su došli u više autobusa. Najviše titovih genocidnih zlodjela nad Hrvatima i drugima se dogodilo u njihovoj zemlji. Roman Leljak na književni, govornički i filmski način je iznosio nepobitne dokaze. Na filmskom platnu smo gledali, ne samo pakao Hude jame, nego i velike grupe hrvatskih izbjeglica, čitavih obitelji s ženama i djecom koje su, bježeći pred smrću tito terorista, umorni, žedni i gladni, sa zelenih slovenskih livada, umjesto u prihvatilišta demokratskog zapada, u organizaciji tito armije i njenih KNOJEVACA, u trećim, noćnim smjenama, kamionima prevoženi u „prihvatilište Huda Jama, napušteni Barbarin rov “. Među žrtvama Hude jame je preko 10 posto žena, djevojčica i djevojaka, odgovorno tvrdi istraživač Leljak, pokazujući njihove djevojačke pletenice i dijelove odjeće.
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više