Pretvorba i metamorfoza Zorana Milanovića

Prilozi za političku biografiju dezertera i apstinenta

Dok je bio  mlađi, kako kaže Milanović do trideset druge, treće godine, ni na izbore nije izlazio. Rođen 1966., što znači 1990. dakle nije izašao na izbore. Imao je tada kao student prava 24 godine ili koji mjesec manje. Nije onda 1991. izašao ni na referendum o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, jer referendum je isto – izbor. Poslije se ispravio, pa kao izašao je na referendum, što mu ne treba vjerovati.

SDP-ovci bi pritom trebali voditi računa kako te 1990. nije glasovao ni za njih, a kamoli za „one druge“. A i kako bi kad je ćaća Stipe bio čak član HDZ-a, „podobnjak“ svakako… Bio je pomoćnik ministra obrazovanja Vlatku Pavletiću za financije. Prema njegovoj računici Zoka je na izbore izašao tek dvije tisućite, tek što se ili još nije upisao u SDP u trideset drugoj ili trideset trećoj godini. Među nama u tim godinama pravi su politički igrači ili već na vrhu, ili otpisani, ili već u mirovini – nikako početnici. Poglavito u ratnim stanjima u kojem se našla Hrvatska, usred agresije, pa i svojevrsne revolucije, eufemistički zvane „tranzicijom“. Tu politički ili jesi ili nisi ili te ima ili te nema.

Zorana Milanovića ne samo da nije bilo u ratnom segmentu događaja (kao pripadnik „intelektualne“ elite dao petama vjetra kako je i rekao braniteljima); nije se dragovoljno javio u obrambeni rat, on nije sudjelovao ni na presudnim izborima, a nije ga bilo ni u Hrvatskoj. Nije ga se, dakle, moglo ni mobilizirati – ni iz podruma izvući za uši pa poslati u obranu, kao što tvrde za njegova ministra Freda. Iz podruma, za uši, pa u rat za Hrvatsku, bolje nego nikako. Čak se u tim kriznim godinama ne odazvati ni na izbore. Ni toliko. Tridesetrogodišnji pravnik se ne odaziva na izbore i pritom se gradi pametnim? U „pravnoj državi“ to je jednostavno neočekivani događaj – jer ako se itko u njoj mora osjetiti pozvanim biračem, onda je to već starmali pravnik. Takav mora znati kako su pravo i politika vezani u gordijski čvor, a ta „demokracija“ se još razvezuje – uvezuje samo na izborima. Sve što se u „pravnoj državi“ zbiva od suđenja kradljivcu čokolade do Vrhovnog i Ustavnog suda povezano je s politikom, dakle izborima. Katastrofa, hvali nam se s tim još pravnik koji je cijeli dosadašnji profesionalni život proveo na izdašnoj političkoj pipi. Slijedi nova metamorfoza – upis u Partiju nakon smrti Predsjednika Tuđmana. Račanov mandat je proveo kao Piculin pomoćnik i sigurno mu to nikada nije zaboravio. On, pa Piculin pomoćnik? Kakvo poniženje.

Smrklo Račanu, svanulo Milanoviću

Milanović je glavni lik iz poslovice „Dok jednomu ne smrkne, drugomu ne svane“. Da se nije „smrklo“ Račanu, ništa ne bi bilo od političke karijere Zorana Milanovića, Ivica ga već bio otpisao – k'o Lenjin Staljina. Ovako mu „svanulo“, izgurali ga ne čelo Partije čelnik riječke „crvene krpe“ Linić, mali“ Račan i Račanov partijski obavještajac, da ne napišemo SDP-ov „Berija“ Igor Dragovan i nešto Banadićevih komsomolaca. Onda nastupa nova i glavna Milanovićeva  metamorfoza – sa čela Partije unutarpartijski se obračunavao tipično boljševički, tradicionalno komunistički. I odoše mnogi stari Račanovi drugovi i drugarice. Na koncu i drug Mile Bandić i „cirka“ pet tisuća  „njegovih“ članova bi pobrisano. Tada smo ovdje pisali kako je to jedna od najvećih partijskih, boljševičkih čistki u povijesti Partije u Hrvatskoj, ali nitko nije zamijetio znakove pokraj puta. Niti je htio, niti smio o tome pisati.

Jučer genijalci pišu kako je Milanović – boljševik. Ma daj? E pa nije ni to, čovjek samo rabi metodu. Rabio ju je i za izbora 2007. Naslijedio bio Ljubu Jurčića kao kandidata za predsjednika Vlade, usred kampanje ga smaknuo, po cijenu gubitka izbora svjestan da kad bi Ljubo pobijedio on uskoro ne bi bio na čelu Partije. Bolje Partija samo njemu, nego SDP-u i izgledna pobjeda na izborima bez njega na čelu Vlade. Partijske čistke samo je nastavio, posebno se „mrčilo“ po Zagrebu. Krupni zalogaj. Bitka još traje. Ljube Jurčića se riješio „demokratski“! Organizirao mu partijske „predizbore“ za predsjedničkog kandidata. Dragovan odradio pa ode Ljubo. Sad „surfa“ na Novom valu. Lansirao Ivu Josipovića da nas zacrveni, da nam priprijeti s ustaškom zmijom, da nas regionalizira… Al' nekako stalno, bit će mu se činilo kako mu Josipović nije dostatno zahvalan za položaj na Pantovčaku. Josipoviću vjerojatno izgledalo kako je „momak“ nesposoban, osim ostaloga, pri čemu su obojica u pravu, pa su se „gledali krivo“.

Izbore 2011. dobila bi, što rek'o Antun Vrdoljak, i moja baba, ona – štoviše dvotrećinski što Milanović nije uspio. Hvala Bogu, jer sada bi već dvjesto tisuća Hrvata napustilo Hrvatsku, ovako je samo sto. Kako bio zavladao je „paradoksalnom“ i „slučajnom“ Hrvatskom, nastalom u građanskom ratu – a kako bi on i znao kakav je, kad je bio daleko od njega.

Tomislav Gradišak