Iz kurikularne reforme nije moguće izbaciti politiku

Struka iznad politike je velika prijevara kojom se prikriva nečija politika

„U Francuskoj se u sve sumnja, ništa se ne poštuje…

ali se prezir zaustavlja pred znanošću.

I oni koji preziru sve svjetovne vrijednosti,

 njihov prezir se zaustavlja pred znanošću.

 S obzirom na njen ugled znanost danas nema nevjernika.

 Gotovo je znanost ispraznila crkve.“

(Simone Weil, Ukorijenjenost)

Na naslovnoj stranici Večernjeg lista od 2. lipnja 2016. na fotografiji mnoštva prosvjednika naslov „Masovna podrška reformi školstva“. Na drugoj stranici „Ne želimo biflati i bubati, nego misliti i kreiriati“. Na trećoj „Glas šutljive većine kojoj je dosadilo šutjeti“. Na četvrtoj „Na prosvjedu učenici koji su zbrisali iz škole, studenti, majke…“ U podnaslovu „Nismo ni desno ni lijevo, danas je struka iznad politike, bile su prve poruke poslane s pozornice nakon što je odsvirana hrvatska himna.“ A tek na 29-oj stranici pitanje „Tko je taj koji politizira kurikuluranu reformu?“

"Mi smo za Borisa Jokića!"

Svakom od navedenih naslova trebalo bi na kraju staviti znak pitanja ali, jer je velika večina sklonija jednostavnosti nego preciznosti (KISS – Keep it simple stupid!),stvoren je dojam da je reformu školstva zaustavila „politizacija“ kurikularne reforme. Stoga, da bi se kurkularna reforma školstva mogla provesti, potrebno je identificirati nositelje politizacije te reforme. „Nismo ni desno ni lijevo, danas je struka iznad politike“, čini se glavnom porukom „masovne podrške reformi školstva“ na Trgu bana Jelačića. Čini se da su u to uvjereni  Boris Jokić iz zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja (IDIS) i Zlatan Krajina, docent na Fakultetu političkih znanosti.

Već iz naslova ustanova u kojima rade, vidljivo je da su oni u mnoštvu prosvjednika koji su povjerovali da je struka iznad politike, u velikoj zabludi ili pak žive u laži  neutralnosti. Riječ politika je u Hrvatskoj dobila loše značenje. Sve je lako odbaciti etiketom „sve je to politika“ i „ to je političar“, naravno, upirući prstom ne nekoga s čijom se politikom netko ne slaže.

Prividnom aksiomu „struka iznad politike“ dodan je drugi prividni aksiom „ne bavimo se prošlošću, okrenimo se budućnosti“. Mnoštvo prosvjednika na Trgu bana Jelačića kao da nikada nije čulo što je sve struka odradila za fašizam, nacizam, komunizam. Fachidioti, stručnjaci na raznim poljima raznih znanosti dali su svoj doprinos neizmjerljivim nevoljama čovječanstva, naroda i nacija iz kojih su potekli. Ne samo strašna oružja nego i strašne ljude stvorili su taletnirani stručnjaci, znanstvenici. „Ako se djeca navikavaju da ne misle na Boga, ona će postati fašisti ili komunisti iz potrebe da se nečemu predaju“, uvjerena je bila Simone Weil. To je uvjerenje stekla ne samo apstraktnim zaključivanjem nego kao svjedokinja nastanka zla nacizma i fašizma. Oni pak koji ponavljaju „ne bavimo se prošlošću, okrenimo se budućnosti“, zaboravili su ili nikada nisu čuli za Damnatio memoriae, rimske kazne zabrane sjećanja ili protjerivanja iz javne uspomene. Bila je to javna posmrtna kazna koju je rimski senat mogao izricati povodom izdaje ili neke druge krivice prema Rimskom carstvu. Cilj kazne je bilo brisanje svih tragova sjećanja ili tragova postojanja osobe protiv koje je kazna izrečena. Takvom kaznom Rimsko carstvo udarilo je Kartagu. Takvom kaznom udaren je cijeli hrvatski narod nakon pada Nezavisne Države Hrvatske. Preorana su sva hrvatska vojnička groblja neovisno o tomu jesu li grobovi ustaša ili domobrana. Uostalom, svakomu bi trebalo biti poznato da je u Domovinskom ratu, agresor razarao ne samo crkve nego i sve što je svjedočilo o ukorijenjenosti hrvatskog naroda u svojoj domovini.

Boris Jokić: Mi ćemo da rasteretimo decu

„Uzaludno bi bilo okrenuti se od prošlosti te misliti samo na budućnost. Aspurdno je suprostavljati budućnost prošlosti. Od svih potreba ljudske duše najživotnija je potreba za prošlošću”, primjećuje S. Weil. Stariji će se sjetiti “svijetle budućnosti” u ime koje su mnogi gubili živote te ni oni ni njihovi potomci nisu doživjeli tu “svijetlu budućnost”. Mnoštvo prosvjednika na Trgu bana Jelačića stvarno nije informirana o kurikularnoj reformi niti je informirana o filozofijama i politikama odgoja i obrazovanja.

U Hrvatskoj, čini mi se, još se nekako radi na obrazovanju i odgoju studenata pa Katolička Crkva a i neke druge vjerske zajednice okupljaju studentsku mladež. Međutim, vidljivo je da Hrvatska trpi od nedostatka kvalificiranih radnika što može pridonijeti propasti zemlje. Ne postoji kršćanska radnička mladež niti obrazovanje radničke mladeži koje treba premašiti čisto strukovnu formaciju. Trebalo bi uključivati odgoj, kao i svako drugo obrazovanje mladih. Problem duhovne kulture nameće se radnicima kao i seljacima. Seljačka iskorijenjenost jednako je smrtonosna opasnost po zemlju kao i radnička.

Zaključno, legitimno se natječu različite filozofije i politike odgoja i obrazovanja. Struka iznad politike je velika prijevara kojom se prikriva nečija politika. Studentska, radnička i seljačka mladež ima jednaka prava ne samo na strukovno, profesionalno obrazovanje nego i na cjelovit odgoj. Neutralnost je laž. Prosvijed na Trgu bana Jelačića nije bio „glas šutljive većine kojoj je dosadilo šutjeti“, nego nastup mnoštva koji je organiziran radi ciljeva nečije politike. „Šutljiva većina“ na Trgu bana Jelačića, niti je štuljiva niti je većina nego manjina koja posjeduje sve glavne medije dok su većini ostavljeni tek neki portali. Većina nema ni jedne dnevne novine. Tek tu i tamo se dopusti nekom kolumnistu „revati u stranu“ kao npr. Ivkošiću u Večernjem listu. Njihovi komentari se objave negdje pri kraju novina. Nikad se ne pojavljuju na naslovnoj stranici. Služe samo prividu otovrenosti nekih dnevnih novina a zapravo samo privlačenju potrošača iz redova desnice.

Branko Barbić