Strossmayerov jugoklerikalizam u funkciji velikosrpske ekspanzije
Pismo dr. Vesni Drapac
Poštovana, s iznimnom pozornošću, glede središnje teze (v. moto),pratio sam pojavu Vaše knjige Constructing Yugoslavia: A Transnational History (Basingstoke,2010.).
1. U tom kontekstu, dakako, posebna je uloga naše duhovne, znanstveno-kulturne i političke elite[2] koja je, glede oblikovanja nacionalne identifikacije, bitnije pod teretom viktornovakovske evaluacije.[3]
2. Naime, svaka usmjerba prema učvršćenju (jugo)slavenskoga zajedništva interpretira se kao napredna, progresivna, dok su nastojanja oko punoga, pa i samo malo potpunijega, ostvarenja nacionalna suvereniteta obilježena kao «hrvatski ekskluzivizam» koji je, dakako, nazadan i negativan.[4]
3. Suprotnotome, pače, na tragu Vaše središnje teze, postavlja se drugačije vrjednovanje hrvatskih nacionalno-integracijskih ideologija, što je upravo presudno s obzirom na završnu dramatičnu etapu hrvatske nacionalne integracije.
4. S tim u svezi, glede sveučilišno-lustracijskoga dokumenta: ZAHTJEV – ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM (v. att.) – tragom izvorne starije (Pilar, Ožanić, Korsky i dr.) i mlađe pravaške baštine (Krišto, Matijević, Matković i dr.) – posebno je naglašena 12. zaglavna teza (v. niže).
Vesna Drapac
12. S obzirom na to — tragom izvornih pravaških nadahnuća— postavlja se teza:
Pod egidom britanskoga evangelikalnog ekumenizma— onemogućujući ostvarbu starčevićanske hrvatske nacije (politički kroatizam) — strossmayerovski jugoklerikalizam (etnojezični jugoslavizam) otvorio je prostor velesrpsko–svetosavskom ekspanzionizmu (Srbi svi i svuda), koji je poražen u Domovinskom ratu (1990.-1995.), što je omogućilo da hrvatski politički narod (hrvatska nacija) više ne piše povijest „iz tuđe“ nego „iz vlastite glave“.
U tom kontekstu, uz "Rezoluciju Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu" (2009.), iznimno je važan dokument "Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti" (2000.). Na tom tragu, onkraj (anti)fašističke histerije („Smrt fašizmu – sloboda narodu“), primjerene rasprave valjalo bi usmjeriti geslom “Stop partitokraciji – sloboda hrvatskoj naciji“. Sve bi to, vjerojatno uz nezaobilazni referendum, trebalo pridonijeti ustavnoj promjeni in capite et membris, koje bi, umjesto zapadno-balkanske (č)etničke bile pisane po mjeri zapadno-europske liberalne demokracije.
5. Naime, spomenuta teza otkriva: kako je, tragom „evangelikalnoga ekumenizma“(v. drugi att.) – što je dosad izmicalo istraživačima – Britanija stvarala, zapravo „izmišljala“ Jugoslaviju, koja je u obje inačice nužno funkcionirala kao „proširena Srbija“.
6. S obzirom na to posebno se nameće lustracija strossmayerova jugoklerikalizma koji je, kao „istočni grijeh”, (bio) u funkciji velikosrpske ekspanzije,[5] a pod kontrolom britanske imperijalne politike.
7. Međutim, spomenuti „istočni grijeh” nije okajan ni pod „kaptolskim zidinama”, a još manje pod „zrinjevačkim platanama”,[6] što bjelodano svjedoči „nacionalno-akademski identitarij“ (v. – niže tablicu).
8. Za „razmontiranje” toga „istočnag rijeha”, posebno je relevantan papinski dokument "Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti" (2000.). Naime, riječ je o stvarnoj ulozi Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve, koja se u novije vrijeme, međutim, jednostrano suzuje u priči o i oko kanonizacije kardinala Stepinca.
SVJEDOK |
(J)HAZU IDENTITET |
IVOSUPEK(1981.) |
IMMER WIEDER – JAZU (1945.):
|
MIKO TRIPALO
|
PARTIJSKO-(S)UDBONOSNI KRITERIJI – JAZU (1960-ih):
|
HODIMIR
|
IMMER WIEDER SLAVISMUS – JAZU (1971.): Na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a: „udareni su temelji velike slavenske zajednice od VladIvostoka do Jadranskog mora” |
DUŠAN BILANDŽIĆ
|
SALDO SC. KOMUNIZMA – (J)HAZU (1990.): "…preko noći su obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali pravo smeće". |
JAKOV SIROTKOVIĆ
|
IMMER WIEDER SANU/TALAC – (J)HAZU (1996.): "…još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na srbijanski Memorandum” (1986.). |
DALIBOR BROZOVIĆ
|
IMMER WIEDER BALKAN – (J)HAZU (1999.): "Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest ap ra ipak dio (južno)slavenskog svijeta". |
IVANJURIĆ(2003.) |
IMMER BALKAN-RASSISMUS – (J)HAZU (2005.): ekipa na čelu s Pavlom Rudanom, „koji je (potom) izabran za akademika“, manipulirajući s geno-uzorcima, potvrdila je „dotadašnju teoriju o etnogenezi Slavena” i, s tim u svezi, Hrvatima „balkanski identitet“ |
DUBRAVKO JELČIĆ
|
IMMER WIEDER MASOHISMUS – (J)HAZU (2009.): "…sve do danas HAZU je ustrajala na svojoj odluci, da ne će obnoviti suradnju sa SANU dok se ona javnom izjavom ne odrekne svoga Memoranduma". |
ZVONKOKUSIĆ(2013.) |
IMMER WIEDER KAPITULATION – (J)HAZU (2013.): Deklaracija o zapadno-balkanskoj strategiji istraživanja i razvoja vizija je osnivača HAZU-a Josipa Jurja Strossmayera, „koja je još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo“. |
Bilješke:
[1] Goran Galić, „Kako je Britanija stvarala Jugoslaviju“, Vijenac, br. 531 – 533, Zagreb, 10. srpnja 2014.
[2] "Jedanput smo se za volju tzv. viših zajednica, južnoslavenskih i panslavenskih, odrekli svojih neposrednih ciljeva te izgubili priliku stvoriti svoju narodnu državu, kad su je drugi narodi stvarali. Uspjeli smo od straha pred budućnošću, zbog malodušja i slabosti, posijati na balkanskom prostru i svojim mesijanstvom i krivom političkom kombinatorikom omeli smo priroda razvitak svih balkanskih naroda. Stoga nemamo pravo grditi samo Srbe, koji su značili iskoristiti našu slabost, te ih prikazivati kao krivce svemu zlu, nego se moramo vratiti na korijen zla, na pogrešnu definiciju naroda koju smo mi uveli, a drugi je iskoristili na našu štetu" (Ivo Korsky, Hrvatskinacionalizam, Zagreb, 1990., s. 100).
[3] Razlikujući pravašku (kao promicateljicu "rasističke koncepcije Starčevićeva pankroatizma, antijugoslavenskog i antislavenskog)“ i jugoslavensku tradiciju (kao Strossmayerovu istinsku propovjedaonicu «bratstva i jedinstva jugoslavenskih i ostalih slavenskih naroda»), Viktor Novak – bivšiklerik i jugoslavenski mason, uspostavio je čvrste kriterije za prosudbu hrvatske političke povjesnice (Viktor Novak, Magnum crimen, Zagreb, 1948., s. X).Uglavnom, po toj uhodanoj crti, standardna hrvatska historiografija (Mirjana Gross, Ivo Banac, Ivo Goldstein i dr.) razlikuje dva modela (paradigme) hrvatske nacionalne identifikacije: hrvatski inkluzivni jugoslavizam i pravaški hrvatski ekskluzivni nacionalizam.
[4] Jure Krišto, "Stare i nove paradigme hrvatske historiografije", Društvena istraživanja, br. 1-2, Zagreb, 2001., s. 179.
[5] “Hrvati nisu nikad znali kritički osvijetliti genezu jugoslavenske ideje, a naročito njezinu religioznu sastavnicu, tj. ideju unije obih crkava (istočne i zapadne).” Stim u svezi, “zamišljeno kao sredstvo obih crkava”, jugoslavenstvo je “postalo sredstvo ekspanzije pravoslavlja” (Ivo Pilar, “Spomenica”, Zagreb, 1930./31.).
[6] O 154. obljetnici Akademije govorio je predsjednik Zvonko Kusić. „Tom je zgodom aktualni predsjednik ustanove što se donedavno kitila jugoslevenskim imenom – a jugoslavenski duh i sad vreba iz svakog njezina kutka – ustvrdio da je taj stoljetni bastion jugoslavenstva koji bi valjalo bičem rastjerati kao što su bičem rastjerani trgovci iz Hrama, da je ta Akademija kroz sva razdoblja u kojima su se promijenile mnoge države […] uvijek bila jedna od temeljnih institucija hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana. Dakle, uloga Akademije je promicanje najviših vrijednosti nacije, što nadilazi svaku ideologiju. Akademkija je kroz povijest bila supstitut državnosti kroz mnoga područja i uz Katoličku crkvu najveći čuvar hrvatskog nacionalnog identiteta…“ (Tomislav Jonjić, „Ne samo protiv Hrvatske države: ZAVNOH je bio i protiv hrvatskog jezika!“, Politički zatvorenik, br. 265, Zagreb, 2015.)
