Sjećanje fra Vicka Kapitanovića (Ogorje, 12. lipnja 1944. – Split, 22. listopada 2015.)
Misom zadušnicom koju je predvodio Veliki vicekancelar Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu, fra Joško Kodžoman, provincijal splitske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i prigodnom komemoracijom, studenti, profesori i djelatnici KBF-a Split prisjetili su se nedavno preminulog prof. dr. fra Vicka Kapitanovića, umirovljenog profesora crkvene povijesti.
Fra Vicko Kapitanović
U propovijedi je o. Provincijal ukratko progovorio o smislu smrti koju možemo promatrati na ljudski i kršćanski način, o fra Vickovu životu i radu te naglasio kako nas i svetopisamska čitanja potiču na zahvalnost Bogu za dar osobe fra Vicka Kapitanovića koji je posjedao jasnoću pogleda prema Bogu i narodu, pa i na samu smrt. Kratko pred smrt fra Vice je rekao kako „nije važno što smo učinili u životu nego kakvi ćemo doći pred Gospodina“, prenio je fra Joško njegove riječi, i završio kako se zahvalnošću sjećamo zajedništva s fra Vickom i njegova doprinosa Crkvi, Provinciji i KBF-u te pozvao još jednom na razmišljanje o organiziranju znanstvenog skupa u fra Vickovu čast.
Prof. dr. sc. don Josip Dukić ukratko se osvrnuo na fra Vickov život, radni opus, njegovu znanstvenu, nastavnu i istraživačku djelatnost. Fra Vicko Kapitanović rođen je 12. lipnja 1944. u župi Ogorje. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj od 1964. do 1968. godine. Za svećenika je zaređen u Splitu 1968. godine po rukama biskupa Ive Gugića. S teološkim studijem fra Vicko je nastavio na Papinskom ateneju 'Antonianum' u Rimu, gdje je 1969. postigao licencijat iz teologije. Nakon toga upisao je studij crkvene povijesti na sveučilištu 'Gregoriana' u Rimu i studij arhivistike (Archivum Secretum Vaticanum), te studij diplomatike i paleografije (Scuola Vaticana di paleografia e diplomatica) u Vatikanu. Doktorski je rad obranio 1977. u Rimu. (nagrađen od Pape Pavla VI). Od 1977./78. godine fra Vicko predaje na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj opću i nacionalnu povijest Crkve i povijest Provincije Presvetog Otkupitelja. U svojoj dugoj nastavničkoj karijeri, fra Vicko je predavao i druge predmete: povijest teologije, kršćansku arheologiju, franjevaštvo, patrologiju, povijest umjetnosti, povijest religija i metodologiju. Bio je profesor gost na 'Antonianumu' od 1987. do 1992. godine. Ujedinjenjem dviju Teologija i stvaranjem KBF-a, kao nove sastavnice Sveučilišta u Splitu, od 1999. do svoga umirovljenja 2009. godine, fra Vicko predaje na KBF-u. Nastupao je nebrojeno puta na različitim znanstvenim skupovima u domovini i inozemstvu. Pisao je za brojne domaće i inozemne časopise, napisao je pozamašan broj knjiga, knjižica, znanstvenih članaka, rasprava, ocjena i prikaza. Objavio je knjige Fra Andrija Dorotić (1978.), Nevest (1992.), Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj (1993.), Kristu subličen. Život i vrline fra Ante Antića (Split 2004. i Rim 2006.), Kršćanska arheologija (2006.), Rimski Ilirik u odrazu kršćanske književnosti (2006.), Povijesna vrela i pomoćne znanosti (2012. Bibliografija fra Vickovih radova velika je i broji više od stotinu većih i manjih naslova.
Fra Vicko Kapitanović jedan je od marnih i predanih proučavatelja hrvatske kulturne i duhovne baštine, njezin tumač i upućeni znalac, obrađivač i popisivač rijetko dostupne i nepoznate građe. Doktor crkvene povijesti, visokog obrazovnog i općega znanstvenog profila, u brojnim svojim djelima, raspravama i studijama, kritički utemeljenim pristupom izlaže i predstavlja širokom profilu znanstvene javnosti prvenstveno teološko-filozofski sadržaj, ali i onaj interdisciplinarni. Djela mu tako obuhvaćaju, primjerice, područje arhivistike i paleografije, diplomatike i arheologije, znanja kojima je ovladao na domaćim i stranim učilištima (Papinski Atenej Antonianum, Sveučilište Gregoriana, Orijentalni Institut u Rimu i Vatikanski tajni arhiv). Sve to omogućilo mu je solidan temelj istraživanja, a s ciljem otimanja zaboravu religiozne, posebice franjevačke prošlosti.
Radoznalošću duha i ustrajnim višegodišnjim radom na istraživanju, katalogiziranju i proučavanju domaće višestoljetne rukopisne i knjižne baštine, samostanskih i knjižnih fondova i njihovu rekonstruiranju, urodilo je rezultatima otkrivanja umnogome još nepoznatih imena, djela i pojava velikog povijesnog raspona. Svjedoči o tomu iscrpna bibliografija koju je izradio u svom radu o historiografiji franjevačkog reda, od djela opće naravi i pojedinačnih, povijesnih djela, kataloga izvora, historiografije pojedinih franjevačkih provincija, povijesti i zbirki studija pojedinih samostana, monografija, studija i članaka, primjerice o kulturno-književnoj i tiskarskoj djelatnosti, filozofskoj literaturi, povijesno-teološkoj literaturi, arheologiji, filologiji, književnosti, glazbi, umjetnosti i primijenjenim znanostima. Od razdoblja ranokršćanske pismenosti i civilizacije, utvrđivanja inkunabula, tekstova pisanih staroslavenskom glagoljicom, ćirilicom i bosančicom, pa do bavljenja novijom poviješću, fra Vicko ostavlja bogat prilog hrvatskoj kulturnoj povijesti. Nastavljajući na pionirske radove domaće historiografije, utvrđujući vrela i izvore bogate franjevačke povijesti na našim prostorima, fra Vicko popunjava mnoga još neistražena područja hrvatske društvene i crkvene povijesti, tematskih krugova antičke sakralne i svjetovne umjetnosti i ikonografije, temelja starokršćanske arheologije. Kao takav, fra Vicko je primio brojna priznanja i odlikovanja. U prigodi fra Vickova umirovljenja godine 2009. Sveučilište u Splitu mu je dodijelilo Plaketu za izvanredan doprinos razvoju samog Sveučilišta a dvije godine kasnije stigla mu je i nagrada za životno djelo od strane Splitsko-dalmatinske županije.
Zahvalivši Bogu na fra Vicku, na divnom svjedočanstvu, ljudske i vjerničke hrabrosti i ustrajnosti, kao i na svemu što je učinio za franjevačku zajednicu, za naš hrvatski narod, za Crkvu katoličku, dekan KBF-a u Splitu prof. dr. fra Anđelko Domazet je rekao: „Molitvom dodirujemo svjetove koji nas približavaju onima koji su prešli 'modru rijeku'… Sjećanjem dotičemo ono što još jedino imamo od naših pokojnika – njihova upisanost u nas i u postojanje; život koji smo dijelili s njima, njihov značaj i ljubav, riječi i geste. U ovakvim prigodama uvijek iznova stojimo pred tajnom smrti koja nas potiču na razmišljanje o smislu svega, o vječnosti, o totalitetu stvarnosti, te se unutar tih razmišljanja otvara prostor dubine i širine kršćanske vjere. Smrt, osobito ona nenadana, neželjena, pred nas uvijek postavlja pitanje radikalnoga povjerenja, radikalne vjere u smisao postojanja. Smrt, kršćanski gledano, druga je riječ za najuzvišeniji trenutak postojanja, za onaj iznenađujući susret s dobrim Bogom licem u lice. Želim se u ime svih nazočnih oprostiti od njega jednom snažnom biblijskom slikom kojom možemo sebi predočiti zbilju uskrsnuća koju je, vjerujemo, iskustveno doživio i fra Vice: Bog će prebivati s njima… I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više biti neće, nit tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer- prijašnje uminu. (Otk 7,16) Hvala ti, fra Vicko, što si bio s nama! Odmaraj u Božjem zagrljaju na dosezima svojega za sve nas korisnoga i primjernog života! Počivao u miru Božjem!“, završio je prof. Domazet.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više