Bio bih odustao od osvrta na napade bulumente sekulariziranih idolopoklonika Djedu Mrazu agnostika i ateista, bezveznjaka i bezveznjača, blago rečeno od Kapetan Zorana bez klase, pa do babe Jage, strančica i koječega i kojekoga na izabranog zastupnika u Hrvatski sabor Ladislava Ilčića zbog njegovih stajališta o migrantskoj krizi da nisam gledao „Otvoreno“. Svi ti mrziteljski ispadi, bez obzira na takvu mediju u Hrvatskoj, završili bi i što se mene tiče i onako u smeću, doduše usput okrznuvši poneku dušu. Ali gledao sam „Otvoreno“, pa ne mogu sebi reći da nisam. I ne osvrnuti se. Osnovna Ilčićeva tvrdnja u nekom intervjuu nekoj televiziji bila je kako su muslimani i kršćani – različiti.
Mirza Mešić
Radi se dakako o muslimanima i Europljanima koji su daleko više ateisti, agnostici, pripadnici sekularnih ideologija, ponajprije složenca liberal-kom-faši nacizma. Kršćana, uključivo katolike, u Europi relativno je malo, izuzimajući one formalne – šopingiste oko blagdana koji kite plastičnu jelku i slave Djeda Mraza i razne druge poganske izmišljotine. Sve ostalo o čemu je govorio, od žice, pa mjesta i uloge žene tamo i ovamo, odnosa prema radu jednih i drugih, što s ekonomskim, a što onim drugim migrantima, jednostavno su teme za raspravu. Neke samo za raspravu, smirenu dakako, neke i za brzo rješavanje. Pritom treba reći: u mnogim islamskim zemljama dio ovih tema „obrađivao“ bi se s eksplozivom ili bi jednostavno bile zabranjene.
Neototalitaristički napadi na Ladislava Ilčića
Za napad tolikog neotalitarističkog intenziteta, komfašinacističkog, uključivo i kultrasističkog u liberalnoj odori, marketingu, nije bilo niti povoda niti razloga. Mala inventura, tzv. „štiherica“. Kapetan Pusić bez ikakve klase u „civilstvu“, ne će s Ilčičem ni u tramvaj. Pas dakle s njim može, čovjeku Ilčiću ulaz zabranjen. Čekam odgovarajuću ploču na ZET-ovim tramvajima i autobusima. Čovjek prekrižen, pas nije.
Bojan Glavašević piše:„Ein Volk, ein Europa, ein Ladislav“. Dodajem, also dakle ein krelac. Takvim su Srbi i JNA smatrali njegovog pokojnog oca, uz dodatak „ustaša“. Gdje je završio? Jaca se nije baš javljala nakon što na prošlim izborima za nju nije glasao skoro nitko. Bivša premijerka Jadranka Kosor je napisala da je Ilčićeva izjava „protuustavna, protuzakonita, protucivilizacijska i skandalozna”. Protuustavno i protuzakonito je uopće slobodno i govoriti, prijevod je ovoga staljinističkog stajališta. Uporna je u potrazi političkog i moralnog dna. Javio se i Drago Prgomet, no njegov komentar po sadržaju i stilu uobičajene EU-demagogije nije vrijedan osvrta. Neka Helena Puljiz je u tvorničkim, korporacijskim e-novinama,tportalu, Ilčića obilježila „klerofašistom“, a naknadno i „sigurnosnim problemom“. U staljinističkim režimima, uključivo i jugoslavenskom takav biljeg na glavi odrubio bi obilježenu glavu, otpravio u logor, u potpunosti uništio život, najčešće i cijele njegove obitelji. Suvremeno dakle, a uzimajući u obzir temu, obični medijski isilizam.
Glavni napadač Željko Jovanović
Bilo ih i ima još, ali najviše me je razveselio Željko Jovanović, onaj Jova što Hrvatima šiša slova. Ima za njega materijala, ovoga puta samo slučaj u kojemu se jedini, kao ministar, natjecao za mjesto docenta skoro u kućnoj radinosti, u opatijskoj Thalasoterapiji, a za račun obližnjeg Medicinskog fakulteta – onoga iz Osijeka. Radno mjesto je trebalo biti bezecirano s odgodom do isteka ministarske funkcije. Borac protiv korupcije u pekmezu do ramena. Dakle, ta individua će uvijek kad zastupnik Ilčić bude govorio u Hrvatskom saboru, ne znajući što će govoriti, napustiti sabornicu. Napuštat će Hrvatski sabor za govora jednog zastupnika isti onaj koji je na beogradskom stadionu za nastupa hrvatske nogometne reprezentacije strpljivo čekao da hrvatska zastava – izgori. I tu mi se nadaje rješenje: Zastupnik Ilčić treba za govornicu ponijeti (virtualno) trajnožareću hrvatsku zastavu. Jovanović će strpljivo čekati da izgori – a ona ne će, pa ne će. Za to vrijeme će zastupnik Ilčić završiti govor. Drugo rješenje traži malu izmjenu Lekinog poslovnika koje bi dopustilo podulje govore, recimo duljine Castrovih. Pa krene Ladislav Ilčić njegovim govorničkim stopama. Ako bi bio od riječi tada bi Jovanović satima boravio izvan sabornice. Ni sam ne znam koje mi se rješenje više sviđa.
Različitost, Božji naum
Vratimo se na „Otvoreno“ HTV-a od 8. prosinca u kojemu su gostovali Ladislav Ilčić, izabrani zastupnik, Sandra Benčić, udrugarica, Stjepan Šterc, demograf i imam u Islamskom centru u Zagrebu Mirza Mešić. Zamišljao sam imame, dakako iz Hrvatske, na sliku i priliku Ševka ef. Omerbašića, umirovljenog zagrebačkog muftije. Čak i ljubomoran na njegovu smirenost, bez podizanja glasa, bez napetosti u nastupu, bez krivog pogleda… A opet je bio u stanju sve reći, što je htio, bez obzira koliko tema bila kompleksna, zapaljiva, klizava, bilo kakva. Imam Mirza Mesić kao da je iz nekog drugog svijeta. Zapanjio me njegov nastup u „Otvorenom“, a što lagati i pomalo uplašio. Toliki emocionalni naboj u njegovom istupu, vatre u očima, neiskrenih i neistinitih tvrdnji. Toliko se užgao da nije mogao, znao ili htio – što bi bilo najgore, pravilno izgovoriti ni prezime sugovornika u raspravi, a sigurno ga je puno puta i čuo i pročitao. Ne zna dakle ni kako se čovjek doista zove, ali zato zna što zastupa, a to što zastupa je neispravno – „ksneofobija“ pored ostaloga. Obuzelo ga nešto?
Osvrnut ću se na sadržaj rasprave pa ću ponoviti kako je Ilčićeva teza i u „Otvorenom“ bila – različitost, blago rečeno, kulturna različitost muslimana i Europljana, kršćana i muslimana i sl. Kad je Bog, a u njega vjeruje i imam, stvarao svijet, neživi i živi jedno od nama vidljivih Njegovih načela bila je različitost. Evolucionisti drugačije tumače njegov nastanak, no i po njima je različitost jedno od glavnih obilježja egzistencije. U svijetu, po Božjem naumu, ne postoje dva ista čovjeka, ni kršćanina, ni muslimana, ni raznih fela novovjekih nevejrnika. I braća i sestre po ocu i po majci se razlikuju, bez obzira na svu genetiku (evolucionisti). Recimo, jedno je muško, drugo žensko biće, jedan brat je atletičar kratkoprugaš, drugi je spor kao trut, ali brz na mozgu. Nema ni dva ista mede, naš ima mrku bundu, polarni bijelu. Ne znam čemu tolika nepravda.
Ili ovako: na istom georeligijskom prostoru gdje se pojavio islam već su postojale dvije stare monoteističke vjere, židovstvo i kršćanstvo. Ali Bog, Alah Svemogući, odlučio se za još jednu, u mnogome sličnu, ali ipak – različitu. Različitost se i ovoga puta iskazala kao Božja volja. Ne ulazeći u možda važnija pitanja – eto hrane i pića. Jedno je dopušteno, halal drugo je zabranjeno haram i to kako u kojoj religiji, dakle – različito.
Imam Mirza Mešić na strani idolopoklonika zapadnog sekularizma
Sudjelujući u Otvorenome imam Mešić se složio kako su muslimani u Hrvatskoj „integrirani“, uključeni dakle. U što su uključeni? Vjerojatno u većinsku, katoličku, kulturu, a sama potreba integracije govori o – različitosti. Proces integracije ovdje traje službeno sto godina. A dodiri Hrvata i muslimana, zahvaljujući Otomanskom Carstvu uglavnom ognjem i mačem, traju najmanje šesto godina, taman približno toliko koliko je islam mlađi od kršćanstva. Zato sam i zgrožen činjenicom da imam Mešić ne priznaje ono elementarno i Božje, na čemu i od čega je Svijet sazdan, a to je različitost. Tim prije što politička teorija islama, u odnosu na tzv. Zapad traži baš to – pravo na različitost. Prvenstveno u odnosu na onaj Zapad koji je izgubio svoju vjeru, onaj sekularni, nevjernički. Zgromljen sam i činjenicom da on u Otvorenome koristi retoriku idolopoklonika seklularizma, onih koji se kunu u kvazi ljudska prava, kvazi slobode, kvazi demokraciju… Onih koji su s komunizma prešli na liberalizam, odatle na novi totalirizam, a pritom nikome drugome i drugačijem ne daju ni pisnuti ni zinuti – ni onda, ni u procesu tranzicije, ni danas, a jednaku budućnost, budućnost šutnje, More Tišine, nam spremaju. Možda imam Mešić s pravom računa kako bi se oni koje sam pobrojio na početku članka, kad bi došlo vrijeme, najprije i najbrže pokorili i islamu. Kao nebo od zemlje dalek mu je katolik, katolički djelatnik i intelektualac Ladislav Ilčić, a blizak Željko Jovanović. Naravno da me to plaši i upozorava kako možda imam Mešić baš i nije nešto „integriran“.
Stajalište pak pravih muslimana je kako je vjera sveobuhvatna, da sada ne ulazimo u detaljna objašnjenja, kako su vjera i politika u bitnome jedno te isto. Danas promišljaju muslimani na razini političke teorije, i s pravom tako i misle i tvrde, u zapadnoj kulturi nema više vjere, u segmentu politike pogotovo. Tako je još od Francuske revolucije krenulo, između ostalog i glavosječom – „sekularnom“. Pa se nastavilo s Boljševičkom revolucijom, nacizmom, a zatim i antinacizmom i antifašizmom. Gdje takneš, ako je išta i itko potisnuto, stradalo to su vjera i vjernici, preciznije kršćanstvo. Dodao bih – vjera je konačno prognana iz javnosti u najtamnije katakombe. Ili, ako još nije, i gdje nije upravo se medijski, politički, udrugarski… nastoje počistiti njezine zadnje javne „niše“. Hoće li se odatle ikada više pojaviti – i koja – stvar je Božje volje. A možda tome pripomogne i koja svjetovna bomba i selidba naroda. I ne mogu ne ustvrditi kako je uslijedila i cenzura na HTV-u za izabranog saborskog zastupnika Ilčića u obliku zabrane nastupa kod Ace. Jedino za njega. Je li se to HTV već pokorio? A lijepo godinama i godinama pišem: to (HTV) ukinuti. Koštat će nas možda i vjere, a možda i Hrvatske. Slobodu govora nam je ionako već ukinula, a ona je ključ svega. Ne ćemo za ničim moći u javnosti ni plakati. Samo preko interneta, a i to kratko.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više