Srednjoj i istočnoj Europi nameće se nova izloženost

Sjedinjene Države nastavljaju s pritiskom na energetsku strategiju Europske unije

Loša američka gospodarska konjunktura Bijelu kuću, koja i na području energetike pokušava drugima nametnuti vlastite interese, općenito prisiljava na aktivnije vršenje pritiska. Dobar primjer za to je doktrina označena imenom Amosa Hochsteina, čiji je cilj po svaku cijenu istisnuti Rusiju s europskih tržišta i koja se trenutno prije svega fokusira na Balkan. Ta zamisao koja se tiče i Mađarske oslanja se na skupi ukapljeni plin, te pod velom diversifikacije srednjoj i južnoj Europi nameće novu, od dosadašnje neizvjesniju izloženost.

Amos Hochstein

Sjedinjene Države već odavna nastoje vršiti pritisak na energetsku strategiju Europske unije. U stvari se ta težnja povlačila u pozadini propalog projekta Nabucco, a takvo je razmišljanje afirmirano i u miniranju konkurentnoga Južnog toka. Washington je zabrinjavao i Turski tok, no dok je s Bugarskom imao lagani posao u miniranju prethodnoga ruskog projekta, s Ankarom i Atenom je imao puno problema, a teško se nosi i protivljenjem Rima koji je zainteresiran za izgradnju južnoga plinskog koridora. Napokon, situacija u Siriji trenutno je od pomoći Washingtonu, a kao odgovor na to Rusija želi udvostručiti kapacitet Sjevernoga toka. Cilj Amerike je u svakom slučaju potiskivanje Rusije s europskog tržišta koja daje otprilike trećinu europske potrošnje, te popunjavanje praznine povećanjem vlastitog i izvoza svojih partnera. Ovan za probijanje zida uvijek je Bruxelles koji je tu ideju sada već digao na razinu vlastite strategije.

Bijela kuća ništa ne propušta slučaju, te je već poslije pada Južnoga toka započela s ostvarivanjem svojih zamisli u južnom dijelu Europe. Političku osnovu za to daje memorandum o integraciji i diversifikaciji plinskoga tržišta regije koje je u Dubrovniku potpisalo desetak zemalja iz regije i EU-a. U smislu memoranduma, te će zemlje izgraditi zajedničku infrastrukturu i optimizirati trenutno postojeću iskorištenost, to jest povezat će postojeće cjevovode. Središnji element strategije je LNG terminal koji se treba izgraditi na otoku Krku, s izgradnjom kojeg bi se, prema planovima, trebalo započeti sredinom sljedeće godine. Kako je o tomu više puta govorio i povjerenik za energetiku EU-a Maroš Šefčović, bez Hrvatske se taj projekt za jačanje energetske sigurnosti regije ne može ostvariti, bez tog terminala, naime, teško da regija može doći do novih izvora. Prema slovačkom političaru ta je investicija važna ne samo na regionalnoj, nego i na europskoj razini, a Hrvatska može postati distribucijskim centrom za opskrbljivanje južne i srednje Europe.

Političari i europski mediji ustvari uočljivo šute o tomu da se ta ideja zapravo vezuje uz ime posebnog povjerenika za energetiku američkog State Departmenta, Amosa Hochsteina, koji je u siječnju ove godine na sjednici Globalnog energetskog centra NATO-a na isti način govorio o ideji s kojim bi se Krk povezao s LNG terminalom u poljskomu Swinouscieju, čime bi se jačala energetske sigurnost cijele regije od Hrvatske preko Mađarske do Ukrajine. Američku upletenost dobro pokazuju i obrati u raspravama oko terminala na Krku koje traju već godinama. Ideja se je pojavila još početkom 2000-ih godina, no stručnjaci su osporavali smisao iste. Projekt nije uspjelo oživjeti čak ni članstvo Hrvatske u EU-u, s obzirom da stručne analize ideju nisu smatrale konkurentnom. Kako međutim piše i Večernji list, geopolitički interesi Sjedinjenih Država promijenili su te izračune. Hrvatski dnevni list ukazuje kako je Europska komisija još 2004. godine osigurala 4,9 milijuna eura za studije utjecaja, a u srpnju ove godine dala je dodatnih pola milijuna eura, no ovaj puta već tvrtki LNG Hrvatska koja je, suprotno neovisnim analitičarima, potkrijepila učinkovitost projekta.

Jutarnji list je otkrio kako je za tu potkrjepu i američki State Department osigurao financijski okvir, time posredno vršeći pritisak na Europsku uniju. I to uspješno, kako piše list, naime EU je financirao izradu dokumentacije za tehničke pripreme i modela gradnje. Kako je o tomu već obavijestila i hrvatska vlada, ukupan iznos investicije je približno jedna milijarda eura, kapacitet bi bio 4-6 milijardi prostornih metara plina godišnje, a Hrvatska polaže pravo na pola od te količine. Ideja, međutim, i osim navedenih nameće cijeli niz pitanja. Prije svega cijene, a onda i resursa. Kako litvanski list Geopolitika ukazuje, azerbajdžanske zalihe su već rezervirane, stoga ova regija može računati samo na velike izvoznike LNG-ja, prije svega na Katar, Maleziju, Indoneziju, Australiju i Alžir. Katar pokriva četvrtinu svjetskoga izvoza LNG-ja, no partner broj jedan te zaljevske zemlje nije Europa, nego od 1996. godine Japan, a promjena bi iziskivali milijardske investicije, a k tomu prema prognozama do 2023. godine i zalihe male naftne imperije će početi nestajati.

Slično je problematično i što se plan Hochsteina uglavnom bazira na opskrbljivanju Ukrajine koja leluja na rubu državnoga bankrota i teško da će u dogledno vrijeme biti solventna. Nameću se pitanja i u pogledu izvozne sposobnosti SAD-a. Naime, iako će se prema planovima do 2020. godine kapacitet američkih LNG terminala povećati na 118 milijardi prostornih metara, to još uvijek neće dostići veličinu trenutačnih isporuka Gazproma u Europu. A onda još nismo niti spomenuli cijene, naime američki trgovci trenutno u Aziji dobivaju za stotinjak dolara više od onoga što bi mogli dobiti u Europi. Iako je geopolitički interes važan, ali tko će platiti cijenu toga?

Gábor Stier, Magyar Nemzet