Schruiff, Franjo, “Zur Geschichte und Entwicklung der kroatischen Volksgruppe” u: Karall Kristina: Gradišćanskohrvatski glasi – Sprachkurs Burgenlandkroatisch, Weitra 1997 (Bibliothek der Provinz), I. dio.
Gradišćanske Hrvate su naselili u 16. stoljeću u graničnom prostoru med današnjom Austrijom, Ugarskom i Slovačkom. Jezgra ondašnjega naseljavanja bilo je područje današnjega Gradišća i istočni dio Dolnje Austrije.Danas u ti kraji prema pojedini procjena živi otprilike 50.000 do 60.000 ljudi sa znanjem hrvatskoga jezika, većina njih u današnjem Gradišću i u Beču. Tim su Gradišćanski Hrvati i Hrvatice brojčano najveća priznata narodna grupa u Austriji.
“Stara domovina” Gradišćanskih Hrvatov leži u graničnom prostoru med današnjom Hrvatskom i Bosnom-Hercegovinom.
Uzroki i preduvjeti za naseljenje hrvatskih kolonistov
Gospodarska kriza na koncu sridnjega vijeka, različne epidemije i bojni pohodi Turkov u ljeti 1529. i 1532. opustošili su velik dio ondašnjih zapadnougarskih krajev. Ta činjenica je stvorila preduvjet za naseljenje hrvatskih kolonistov. Akcije preseljavanja su organizirali feudalni gospodari (pred svim velikaške obitelji Nádasdy, Erdödy i Batthány), ki su imali posjede i u zapadnoj Ugarskoj i u sredinski dijeli Hrvatske. Zbog širenja Osmanskoga carstva na Balkanskom poluotoku činilo se je zemljišnim gospodarom sigurnijim preseliti kmete iz svojih južnih posjedov u zapadnougarske kraje. Ulogu su igrala i strateška razmišljanja. Jugoistočno od glavnoga grada Beča morala se je u interesu i opskrbe i obrane očuvati funkcionalna seljačka infrastruktura.
Po oprezni procjena preseljeno je u 16. stoljeću oko 20.000 do 60.000 hrvatskih kolonistov na područje današnjega Gradišća, u jugoistočni dio Dolnje Austrije, u dijele zapadne Ugarske, južne Moravske i južne Slovačke. U nekoliko navratov su se kretale na sjever mase organizirano preseljenih pomišane s množinom biguncev, kot nam povidaju očuvane naredbe grofa Batthánya iz ljeta 1532.
Prve slijede hrvatskih doseljenic i doseljenikov moremo najti oko 1515. ljeta u urbari (popisi zemlje i dać) Željezanskoga kotara. U 16. stoljeću sačinjavali su hrvatski kolonisti oko 30 procentov stanovničtva. Najvećim dijelom su doseljeniki bili seljaki, no bilo je i duhovnikov, rukotvorcev, tršcev i predstavnikov nižega i sridnjega plemstva. Poseban pravni status imali su Vlahi, naseljeni u 13 općin na južnom rubu Kisečke gore u Bortanskom kotaru. Oni govoru posebnim narječjem. Vlahi su bili obvezani na vrlo niske daće, a od tlake su bili oslobodjeni. Gospodske obitelji Batthány i Erdödy su im povjeravali vojne i policijske dužnosti. Za razliku od drugih seljakov bavili su se intenzivnim pašnim gospodarstvom i razvitim trštvom blagom i vunom med Štajerskom, Dolnjom Austrijom, Ugarskom i Bosnom.
(Nastavak slijedi)
Franjo Schruiff, “Zur Geschichte und Entwicklung der kroatischen Volksgruppe”; http://www.hkd.at/index.php?option=com_content&view=article&id=43&Itemid=168&lang=hr
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više