Kačamak i bijela kava Podne je, čuju se crkvena zvona, strina me na nasuho zove tjesto, zna da volim kako ga pravi ona, i kod strine to jelo ručam često. Baka mi govori da kačamak ruča, takav ne znam da l' ste jeli ikad, uz njega ide i ta bijela kava vruća, njen kačamak ne propuštam nikad. Pohovani batak, prženi krompiri, to toliko volim da poližem prste, juhaa, zelena salata, a i torta viri, danas je mamin ručak tak'e vrste. U toj našoj kući rade tri kuhinje, strina, baka i mama kuhaju obaška, a toliko da kuhano jedu i svinje, četir' mačke i naša stara vaška. Šta ručati, sada sam i ja na muci, sve bih jeo, ali se to baš ne slaže, gledam kačamak, batak mi u ruci, 'Jedi što 'oćeš!' – moj djed kaže. Stric i strina mi se blago smješe, ''Sinko, nemoj da ti slabo bude.'', baka brine, i svi me nešto tješe, i samo me svojim ručkom nude. Pa sam ruč'o kačamak sa salatom, prženi krompir, tjesta ne baš malo, tortu i batak u trenutku datom, i svi su se čudili gde mi je to stalo. Branimir Miroslav Tomlekin