Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Živio Hrvatski državni sabor!

Sabora ima svakakvih. Samo jedan je – državni!

 
 
Akademik Željko Reiner, kao izabrani Predsjednik Hrvatskog sabora održao je sjajan govor u trajanju od svega petnaestak minuta. Ne ćemo ga ovdje analizirati, tek pripomenuti kako mu je strjemljenje prema naporima u izlasku iz krize i na boljitku zajedništva bio glavni stih.  Usputno, kao Predsjednik Hrvatskog sabora, kako se on trenutačno naziva, u umetnutoj rečenici, u verbalnoj zagradi, koju je i naznačio, ako to njegovi napadači mogu razumjeti, dakle ako razumiju, govore i čitaju hrvatski jezik, spomenuo je „Hrvatski državni sabor“. Mediji i kvazi lijevi liberalno staljinistički političari zanemarili su sve i okomili se na tu jednu jedinu, umetnutu rečenicu u verbalnoj zagradi. Gdje je zločin?  Pa u onome „državni“. Kako bi Hrvatska, koja je sada, kakva takva, ali ipak država imala „državni“ parlament, koji se ovdje, lokalno jezično gledano, naziva „sabor“, a piše „Sabor“ kad se misli na taj. 
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/12/poglavnik_sabor1.jpg
Pavelićev "Hrvatski Državni Sabor" nije bio parlament
 
Sabora je inače svakakvih, crkvenih, prosvjetnih, cehovskih, stranačkih, narodno-veselih, uz kobasice, rakiju i vino, svakakvih skupova, sastanaka, zasjedanja… Sabor, dakle nije nužno ni jednoznačno u hrvatskom jeziku jednako (državni) parlament – i opet onaj jedan jedini. Ali što oponente za to briga jer oni imaju jednu jedinu: njih „Hrvatski državni sabor“ podsjeća na Antu Pavelića i NDH. Bio naime taj utemeljio neko „tijelo“, skup kojega je nazvao „Hrvatski Državni Sabor“. U njega je imenovao mnoge zastupnike različitih hrvatskih katoličkih i muslimanskih stranaka koji su bili birani u jugoskupštinu, od 1919. pa nadalje. Čudna odluka za Pavelića, jer ovi ma kako birani, valjda na teritoriju tadašnje NDH, ipak su vukli  neki legitimitet i iz one države protiv koje se on borio – jedna je i u imenu sadržavala „jugoslavenska“! (JMO). Najviše je bilo HSS-ovaca, zatim HSP-ovaca, zastupnika JMO-a, četiri pravoslavca, dva predstavnika „njemačke narodne skupine“ i 29 članova Glavnog ustaškog stana. Budući da za NDH nije bilo nikakvih izbora na kojima i po kojima se jedino može ustrojiti bilo kakav parlament, može se zaključiti kako ovaj „Hrvatski Državni Sabor“ nema nikakve veze sa Saborom u značenju parlamenta. Jedina im je poveznica mjesto gdje u sjedili oni, delegati Sabora SRH, zastupnici Sabora RH, zastupnici Hrvatskog državnog sabora, i sada Hrvatskog sabora – dakle sabornica. To tijelo, sazvano voljom vlastodršca, ionako je trajalo manje od godine dana, a čak i takvo kako je bilo nekim je svojim odlukama Paveliću „natrljalo nos“.
 
Svojedobno ukidanje Hrvatskog sabora pravi je zločin
 
Pavelićev pokušaj inače razumijem kao očajnički pokušaj u očajnim ratnim uvjetima kakvog takvog oživljavanja Hrvatskog sabora, nakon što ga je Hrvatima ukinula Kraljevina SHS, nakon stoljetnog postojanja. Zbio se taj događaj samo dvadesetak godina ranije i višestruko je opakiji, po Hrvate i Hrvatsku pogubniji nego ovaj Pavelićev pokušaj. On ga je uostalom i uzrokovao – da nije bio ukinut ne bi ga nikako trebalo obnavljati, a da ne govorimo o tome kako je ukidanje Hrvatskog sabora i stvarno i simbolički ocrtavalo položaj Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pa bilo i jedan od važnih razloga njenog raspada u nekoliko dana. Ukidanju Hrvatskog sabora, uz malo napora, mogao bih pripisati pojavu Ustaša svakako, Pavelića, pa i sve ili barem većinu, žrtva tijekom, a i poslije Drugog svjetskoga rata, uključivo i Križni put. Ali naši medijsko-politički lukavci uvijek, stavljaju to razdoblje od nekoliko godina kao sav teret na Hrvate i bilo kakvu Hrvatsku, pa i ovu potpuno jednako kao od svibnja 1945. pa do devedesete. Za njih niti je išta bilo prije, a i poslije je eto, što bismo se lagali, isto „ustašluk“ (turcizam odnosno srbizam za pogrdnu riječ „ustaštvo“).
 
I tako od Zorana Milanovića, preko nekog Tahirovića Richembergha, Malog Baje Jurjevića, profe Rimca – trenutačno mi oni padaju na pamet, a još ih je buljuk i medijski su apsolutni totalitaristički  gospodari. U medijskom smo logoru odavno, ograđeni virtualnom žicom (kakav Viktor Orbán!). Vjerujem kako je i za vrijeme NDH ovdje bilo zraka, u doslovnom smislu, s dostatnom količinom kisika, pa i partizani su mogli disati, njima je po šumama bio još čistiji. Kako se „zrak“ za te četiri godine NDH zvao kao i danas, „zrak“, kad bi mogli oni bi nam ga sigurno „posaugali“, a ne samo zabranili uporabu  imenice. To bi bila prava  deustašizacija. Ovako im preostaje da nas vuku po virtualnom Križnom putu, diskvalificiraju, mrze, otimaju bolje poslove…, a glavna metoda je terećenje ustaštvom. Sve isto.
 
Pitanje pak povratka iz Ustava Republike Hrvatske izbačenog naziva „Hrvatski državni sabor“, a izbacili ga oni koji su napustili i Sabor SRH(!) kad se izglasavala hrvatska samostalnost, ponajprije je dakle suvremeno pitanje: političko, pravno i možda lingvističko. O takvim i sličnim pitanjima u imalo demokratskim društvima se jednostavno raspravlja. Ali kako raspravljati sa suvremenim kom-lib-naci-fašistima među kojima je značajan broj polit-medijskog ološa i debila? Nikako, nego tek čuvati glavu. Živio suvremeni Hrvatski državni sabor! Uostalom mi smo ga ovdje uvijek takvim i smatrali.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Geopolitički utjecaj virusa Corona

HF

Nacija pogođena gubitkom pamćenja

HF

Ivo Josipović apsolutno dominira Hrvatskom radio-televizijom

HF

Kritizirati da – okrivljavati ne!

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...