Hrvatski Fokus

I Zafranović je jedan od razloga zašto nisam volio SFRJ

 
 
Jedan tekst poznatog splitskog kolumnista Viktora Ivančića suprotiva splitskoga mu kolege Jurice Pavičića, osim što mi je izazvao zijevanje podsjetio me malo i na tri osobe koje Ivančić brani a koje su 1991. napustile Hrvatsku. Osobom Rade Šerbedžije ne ću se baviti niti što imam zamjeriti tom solidnom glumcu, osim možda lovorike Brijunske hladovine u režiji duplog expredsjednika, naime exTugoslavije i naše Hrvatske Stjepana Stipe Mesića. Naravno dinarski tipovi imaju jednu crtu ego(ko)mitske narcisoidnosti, bilo da se radi o Njegošu, Starčeviću, generalu Prkačinu, slikaru Dimitriju Popoviću, oni nose u sebi talent za spektakl i promociju.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/01/bd4aad1c-ab10-4648-b9af-5fc6ae38cee8.jpg
Druga osoba je Rada Iveković koja se ozbiljno bavila stvarima Azije i budizma, te koja je napustila Filozofski fakultet iz svoga protesta protiv "patrijarhalnosti i nacionalizma". Ostavimo vremenu da gospođi Radi objasni što je kultura, što identitet i da određene neprirodne stvari (pa i neke postavke tzv. feminizma) upravo gube globalnu utakmicu, jer i marksizam i liberalizam je naciju promatrao kao umjetnu kategoriju, državu kao fetiš koji mora umrijeti, a duh (pa time i religiju) kao sekundarnu stvar u odnosu na materijalne činitelje kao što su npr. sredstva za proizvodnju i tehnologija.
 
Treća osoba je Lordan Zafranović, redatelj rođen 1946. na otočiću Šolti. Njegove redateljske i dramaturške sposobnosti te talenti su bili obrnuto srazmjerni količini ideološke pravovjernosti, megalomanske ambicije i medijske zastupljenosti. Taj partijski lord je napravio Okupaciju u 26 slika, film koji je benigni Dubrovnik prikazao kao deveti krug pakla i koji je kolektivnu svijest usadio monstrozne slike koje su vjerojatno bile u glavama pastirskih i proleterskih masa koje su 1991. vršile atak na Dubrovnik. Baviti se 1984. krvlju i pepelom Jasenovca (a 1985. već general Branko Mamula otvoreno najavljuje u knjizi Savremeni svet i naša odbrana kako će "izrežirati" budući rat na prostoru Jugoslavije) zaboravljati Dakse, Foče, Rame, popa Đujića i Bleiburg, živjeti izvan vremena i prostora u državi koja nakon smrti Brozove glavinja u albansko-srpskim atavističkim mržnjama, u nesposobnosti da organizira normalnu ekonomiju, sa kulturicom u kojoj prednjače razni ideolozi tipa Zafranović.
 
U Alohi, praznik kurvi pokazuje opet naš redatelj crtu krvoločno incestuoznu prezirući turizam i srednjoeuropske goste, koje bi možda trebalo otjerati iz naših pitoresknih gradića i sa naših plaža, ili nabiti na osti i zatući macama u pravedničkom gnjevu kao u Padu Italije. Muke po Matine otvaraju neku sakralnu perspektivu već odaju jedan cementirani rukopis; mislim da bi i srednjovjekovni španjolski inkvizitori pokazali više osjećaja za stvarnost te slojevitost i dinamičnost života od ovog jugoslavenskog kadra.
 
Sjećam se sjajne kinematografije mađarske, poljske, češke, ruske koji su nasuprot zapadnom komercijalizmu stvarali klasike i kulturu za vječnost. Pisati treba o Veselku Tenžeri, Miroslavu Gavranu, Peri Kvrgiću, koji desetljećima fascinira svojim duhom i oplemenjuje naše glumište (ne opterećujući nikoga svojim krvnim zrncima i tragičnom sudbinom oca koji je nevin strijeljan u vrijeme NDH). Mogu pisati i o Majakovskom, Bloku, Gorkome, Crnjanskome, Dučiću, Bulgakovu, Beli Hamvasu, Sidranu, Kusturici, Smoji, ali o našem režiseru mogu reći samo neka mu se Lord smiluje! Eto i Zafranović je jedan od razloga zašto nisam volio SFRJ.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Dijelovi Konvencije podupiru rodnu ideologiju

HF

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

HF

Laže Nemanja kao i njegovi mentori

HF

Nema intelektualca Srbina koji priznaje Hrvate

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...