Hoće li se Nijemci konačno, endlich, pokoriti?

Propast kancelarkine migrantske politike

Bogme je „Mutti Angela“ dobro protresla njemačku državu i društvo, a i cijelu Euniju. Navest ćemo samo nekoliko crtica o kojima izvještavaju njemački mediji, koji kao da su došli do zraka. A ovdašnji o tome uglavnom šute. Krenut ćemo s njima omiljenim anketama. Glavna anketna vijest je da je AfD (Alternativa za Njemačku) koja se drži opasno desnom, dostigla dvoznamenkastu brojku od 11 posto, prešla „zelene“, koji su na deset posto, i Lijeve (Linken), koji osvajaju 8 posto. U kolovozu 2015. AfD je imala podršku od svega tri posto ispitanika. CDU/CSU je na 37 posto, mjesečno gubi po postotak, a pada i SPD koji ima 24 posto. Ovi rezultati su posebno zanimljivi u svijetlu činjenice kako se u ožujku održavaju izbori u tri „landa“, pokrajine.

U siječnju 51 posto Nijemaca više ne podržava kancelarkinu izbjegličku politiku, dok ju 44 posto još uvijek podržava. Žestoko ju je kritizirao i bivši kancelar Gerhard Schröder, stižu kritike od koalicijskog partnera SPD-a (izbori), odavno je pod pritiskom sestrinskog bavarskog CSU-a; za zaokret joj daju dva tjedna, a situacija u njezinoj „bazi“ također je vrlo napeta; što dalje od Berlina to napetija, no protivnike zasad uspijeva ušutkati, zasjeniti svojom karizmom.

Opasno samoorganiziranje građana

Od ovih općih trendova znakovitiji su događaji „na terenu“, a bezbroj ih je, toliko da ih je teško izabrati, pobrijati, a posebno procijeniti njihov društveni doseg i značaj. Poslije događaja u Kölnu za Silvestrovo, koji su skoro tjedan dana bili medijski prešućeni pri društvenom dnu jednostavno vrije. Prije nekoliko dana prosvjedovala je Legida u Leipzigu podružnica Pegide, izvorno iz Dresdena. Njezin prosvjed je prošao, manje-više, ne računajući verbalne napade – mirno.  Međutim, u drugom dijelu grada (Connewitz), koji inače naseljavaju alternativci i ljevičari te navijači trećeligaša „Roter Stern“ (Crvena zvijezda) upali su tvrdi desničari i navijačke kontra skupine (njemački mediji i političari bez ograde kažu „nacisti“) i porazbijali sve uokolo. Uhićeno ih je dvjestotinjak. Fizički sukobi ekstremnih ljevičara i ekstremnih desničara nisu u Njemačkoj rijetkost; prije bi se reklo kako su „narodni običaj“; i bez podsjećanja na početak dvadesetog stoljeća, no ovaj se događao u osvjetljenju izbjegličke krize. Nedugo iza toga u njemačkim zapadnim gradovima (Düsseldorf i dr.) pojavila se, internetski posredovana „građanska zaštita“, samoorganizirane ophodnje građana koji u noćnim satima hodaju gradom s prvenstvenom namjerom – zaštite žena. Kažu, kad već nema policijske i ine državne zaštite, tu su oni. Osim što je sporno ovo „uzimanje pravde u svoje ruke“, opet je panika da takve skupine pod svoje ne preuzmu ekstremni desničari, kojih se barem službena i „lijevo liberalna“ Njemačka i njezini mediji plaše daleko više od izbjegličkog vala. Nacizam je u Njemačkoj poražen, bliži se eto polako i sto godina od poraza, ali stigma stišće li stišće.

Napad na kölnsku katedralu

Prije dva dana jedan vijećnik iz bavarskog okruga Landshut prikupio je autobus tražitelja azila, Sirijaca, dobrovoljaca koji namjeravaju živjeti u Berlinu i poslao ga pred ured kancelarke Merkel, kako je i obećao prije nekoliko mjeseci. Raspravljalo se poslije je li on to učinio kao privatna ili politička ličnost, no nebitno – predstava je bila moćna. Na prvi pogled bizarna odluka načelnika (pročelnika) za socijalu grada Bornheima (okolica Bonna), naime da u javnom gradskom bazenu zabrani kupanje muškarcima izbjeglicama starijim od osamnaest godina, izazvala je pravu buru rasprava. Odluka je tim zanimljivija što je tamošnji socijalni pročelnik – „zelenko“. Raspra je doista bizarna – ta prije i manje od stotinjak godina po Europi su bila „tarabama“ odvojena kupališta za žene i muškarce. A golotinja nikakva. To kao prvo, kao drugo mladim muslimanskim izbjeglicama toliko mnoštvo, skoro golih žena apsolutni je kulturni šok; oni su ustvari u emocionalnoj drami. (Koliko li bi tek „patili“ i kako bi se „priključili“ recimo na kakvom Zrću?)

Pobuna u Leipzigu

Skoro petnaestak dana po Silvestrovu u Kölnu otvorila se i jedna prevažna tema: osim napada na žene zbio se i napad na Kölnsku katedralu, raketama, petardama i inim „navijačkim“ rekvizitima baš u vrijeme bogosluženja. Kölnska katedrala, Kölner Dom, jedna je od najvećih crkava u svijetu. Građena je šesto godina. Jedan je od simbola njemačkoga katoličanstva i identiteta uopće. Znakovito, možda, gradila se toliko dugo koliko je islam mlađi od kršćanstva. Postavilo se naime dobrano zakašnjelo pitanje što bi se dogodilo da se tako orgijalo oko i po kakvoj džamiji, izgrađenoj prije koju godinu u Njemačkoj, u vrijeme bogoslužja, a sinagogu da ni ne spominjem. Ovaj slučaj orgijaškog uznemiravanja vjernika prošao je skoro potpuno nezapaženo, dakako i bez javnih osuda.

Mnoštvo je još sličnih „sitnica“, poput onih kako je policija imala  spoznaje o sličnim događajima i puno prije, ali ih je tajila kako ne bi „uznemirivala javnost“. Njemačka policija se žali kako ju izbjeglice uopće „ne doživljavaju“. Stižu priznanja o paralelnom postojanju  migrantsko-azilatskih gradskih četvrti u kojima cvate kriminal gdje se sad poduzimaju i opsežnije policijske akcije, racija u Magrebskoj četvrti u Düsseldorfu i sl.

Izgleda kako oni to ipak "ne mogu"

Činilo se, vjerojatno i Angeli Merkel, kako je njemački kapacitet za integraciju izbjeglica i više nego dostatan. Stanje gospodarstva je odlično, nezaposlenost povijesno niska, Nijemci zapravo uživaju u blagostanje… Pokazuje se ipak kako nije. „Multi kulti“ je i sama proglasila propalim, uostalom ako je itko imao prigodu i za „multi kulti“ život, život različitih civilizacija jedne pored druge i za „integraciju“, a to je „usisavanje“ manjine, u Europi su to V. Britanija i Francuska. i na rubu –  Rusija. Koliko mi je za vidjeti tamo posvuda prašte bombe. I jedan i drugi „model“ traju stoljećima, kap po kap, pa onda ponekad i uspiju, a na „halo“ – nema šanse. Primjerice, jedno čudo od naroda, Jezidi, bili su sve donedavno preživjeli mnoštvo raznih politeizama i tri monoteizma, no sada su, po revolucionarnoj  interpretaciji islama na pragu istrjebljenja. Američko-australsko-kanadski lonac za „topljenje civilizacija“ – o tom potom, a i drukčija su priča. Na drugoj strani je u islamskom svijetu, civilizaciji, jedna sasvim drukčija revolucija od onih s kojima i kakvima; navodno naprednim se hvalila, pa, na žalost, i ponosila  Europa. Tamo se vraća na izvor: islamska revolucija u Iranu, talibani u Afganistanu, ISIL u Siriji i Iraku, vehabijski fundamentalizam u Saudijskoj Arabiji, pa čak i Bosni…

Pravi boljševici, marksisti, šezdesetosmaši i ini, liberal-ljevičari, kad bi imali intelektualna muda, označili bi događaje  običnom kontrarevolucijom, no na djelu su i lažljivi intelektualci, intelektualni hedonisti i ološ, osim rijetkih, čudna politika i lažljivi mediji, pa se istina prešućuje sve dotle dok ne bane na vrata. I kaže  istina; Dobar dan, tu sam! S njom se kao i u prastarim civilizacijama može, humano, postupiti na dva načina. Ugostiti ju najbolje moguće, čak joj ponuditi i ženu-muškarca za noć, pa sutra otpratiti, ili se pred njom pokoriti. Na početku ove krize izrazili smo bojazan kako će ona najviše potresti Njemačku – srce Europe, pa nas sve ovo što se događa ni najmanje ne iznenađuje. Iznenađivalo nas je to što si je Njemačka, Angela Merkel, sukob civilizacija dovela u kuću – na veliko.

Male europske države u velikoj opasnosti

A gdje je tu Hrvatska? To me zapravo brine. Zahvaljujući mađarskoj i slovenskoj žici možda i u dobrom. Uzmimo slovensku žicu, ako se jednom Austrija „ožičani“, pa Njemačka samo malo pritvori, „zadihta“ granicu, eto povrataka izbjeglica putem kojim su i došli. Na slovenskoj granici je već žica, pa  tu ne ćemo imati ni brige ni ulaganja; šala mala, dakako! Realno, male države, ma kako male, ne će htjeti, niti moći platiti cijenu njemačke politike „mi to možemo“. Posebno je ugrožena Grčka. Ona bi mogla gadno nastradati, uostalom barem privremeno rješenje ove krize je tamo. I na kraju, ono što najviše zabrinjava: Njemačka je jedna od najrazvijenijih i najmoćnijih zemalja svijeta, Eunije  svakako. Njezini građani žive „bogovski“, nezaposlenost najmanja od ujedinjenja, bez problema će prebroditi prijevaru Volkswagena – a njezini građani organiziraju „građansku zaštitu“. Vrijednosti, vrijednosti, negdje su se pogubile. Ne živi, bit će, čovjek samo o kruhu, vodi i dobroj plaći. Nezahvalnik bi i ono što zapravo ništa ne košta – malo duha/duše. Čak eto i ono humanističko, sekularističko, liberalno i pedersko ogoljeno Ich, I, Ja… potražuje još nešto. Ili nekoga.

Mato Dretvić Filakov