U prazno ne otvorih srce

Osunčana kuća na brijegu

 

 

izazovno njiše bokovima

znakovitim pogledom

moja me draga mami

u ljubavno gnijezdo

kako riječima dočarati

nježnost njezina pogleda

 

prilazim poput lovca

ustreptaloj košuti

upisujući sve manje krugove

pojačavajući erotski naboj

 

iza zabravljenih hrastovih vrata

ostala je mirisati rascvala drača

 

uzimam moju dragu

u osunčanoj kući na brijegu

 

prilazim joj

dok otvara ljepotu svoga tijela

dugme po dugme

 

znam

 ćuti moj nemir

usne se usnama primakoše same

 

obaraju  me kao travu

otkosi kose

raskoši njenih oblina

dok podamnom gužva

uštirkanu plahtu

dugim uzdasima

sramežljivo otvarajuć' noge

 

s one strane ruba dana

nestvarno je lijepa

 

 

skupljam kapi zvire vode

sa njenih grudi

ispod njenoga jezika

žudi požuda

saće njenih usana

 

 

uzvre miris ruže

sred njenoga vrata

vulkan dragosti

želje su našega susreta

 

moja se draga na meni sidri

nemirno sam more

što sidro kreće

zatočen njenim nogama

puštam pogledu

da me izda njoj

 

u prazno ne otvorih srce

 

Nikola Šimić Tonin