• Navršila se godina dana otkako je na čelu hrvatske države Kolinda Grabar Kitarović. Oni koji su je voljeli do izbora vole ju još više, dok oni koji ju nisu voljeli prije, sada ju još više ne vole. Iz razloga što nakon desetljeća i pol napokon imamo predsjednika/predsjednicu domoljuba, koji voli Hrvatsku na čijem se čelu nalazi. Istina, manji je dio onih koji ju ne vole iz čisto ljudskih razloga, jer im se ne sviđa kao osoba. Što je i normalno. Zašto moramo biti zadovoljni s predsjednicom? Zato što je napustila „region“, „zapadni Balkan“ i suprotstavila se svim onim nakupinama od 1918. godine kojima ništa hrvatsko nije sveto, i što je Hrvatsku približila Mitteleuropi gdje i pripada. U cijelom tom jednogodišnjom razdoblju Kolinda Grabar Kitarović nije imala sugovornika na hrvatskoj strani. Umjesto sugovornikâ i partnerâ imala je protivnike i doslovno neprijatelje, i to ne bilo kakve, nego najprimitivije. Hrvatska predsjednica je u godinu dana uspjela učiniti jako puno za povratak Hrvatske na međunarodnu scenu i vraćanje povjerenstva najvećih svjetskih političkih i gospodarskih integracija i država u našu državu u odnosu na sve one štetočine koji su od godine 2000. sustavno razarali zdravo hrvatsko tkivo. Kolinda Grabar Kitarović nije letjela u zagrljaj onima u Srbiji, ona je Hrvatsku svjesno okrenula prema Zapadu, SAD-u, Njemačkoj i Središnjoj Europi. Dakako, nije zaboravila Hrvate u Bosni i Hercegovini. Njezin sljedeći (is)korak – prije posjeta Beogradu i Podgorici do čega mora ipak doći – treba iskoristiti za svekoliku pomoć tamošnjim Hrvatima koji su, prije svega u Srbiji, potpuno obespravljeni. Nekoliko puta više nego u vrijeme druge Jugoslavije. Ostaje pitanje kako će teći kohabitacija sljedeće četiri godine s novom Hrvatskom vladom. Kako sada stvari stoje, to nitko ne zna niti može predvidjeti. Najnovije odugovlačenje Tihomira Oreškovića oko supotpisa za neizbježnu smjenu Dragan Lozančića je najbolji primjer kako je jedino sigurno da ništa nije sigurno.
Kolinda Grabar Kitarović
• U Vukovaru je troje odraslih Srba u četiri sata ujutro dočekalo 20-godišnjeg Hrvata Tomislava Šandora i skoro ubilo. Tukli su ga i na kraju pucali iz vatrenog oružja. Samo slučajno je preživio. Dani su prolazili, a šutnja je carevala. Tek nakon nekoliko dana probijena je medijska blokada, i onda su počinitelji uhićeni, a dvojica odmah i puštena na slobodu. Njihovi podstrekači i istomišljenici najprije su ovaj zločin pokušali prebaciti na športski teren prema kojemu su se tobože navijači beogradskih Delija obračunali u Hrvatskoj s dinamovcem, a kada u tomu nisu uspjeli postali smo svjedoci dobro nam znane jugo podjele krivnje iz usta dežurnih tužibaba poput Vesne Teršelič i Zorana Pusić. Činjenica je da je napadnuti mladi Hrvat dijete hrvatskoga branitelja.
• Nesporno je da je Goran Radman u jesen 1991. bio suradnik KOS-a. Dakle, recimo da nije toliko bitno što je radio 1980., 1985. ili 1988., ali je svakako bitno što je radio na dan pada Vukovara. On je kao suradnik KOS-a ili odgovoran ili suodgovoran za protuhrvatsku kosovsku organizaciju Labrador i operaciju podmetanja eskploziva na židovskom groblju u Zagrebu 1991. kojom se Hrvatska htjela prikazati kao fašistička država.
• Tomislav Karamarko prije neki dan u Bjelovaru je progovorio o središnjem Dnevniku HTV-a koji je gori od zike i ebole. Tom prigodom prvi čovjek HDZ-a rekao je: „Ne ću da mi uzmu djecu, da izađu iz škole, a da ne znaju što je domoljublje. Pustite medije. Kad ide Dnevnik, uzmite neku knjigu i čitajte. Svako jutro pomolimo se za Domovinu. Jedan 'Oče naš' i bit ćemo puno sretniji“. Odmah su se javili razni civilnjaci i više ga napali zbog Očenaša, nego zbog toga što napada Radmanoviziju.
• Mostovci su se počeli ponašati kao da su oni oni koji nemaju nikakvih repova, no ubrzo su ustuknuli. Jedna od njih je i riječka liječnica Ines Strenja-Linić, koju su „spustili na zemlju“, nitko drugi nego drugovi Oliver Frljić i Marin Blažević. Mostova saborska zastupnica prije devet godina iznajmljivala je riječkom HNK-a dvosobni stan pod trosobni.
• Savjet za nacionalne manjine je u godini 2013. za projekte manjinskih udruga i ustanova dobio i potrošio više od 37 milijuna kuna. Za izdavaštvo potrošeno je ili utrošeno 18 milijuna kuna. Pojedine nevladine udruge i ustanove isplaćivale su autorske honorare za poslove koji nisu autorska djela. Novce su dijelili za pojedine kulturne manifestacije koje nisu ni održane. Neke udruge su sav dodijeljeni novac, koji su dobile od Savjeta za manjine, potrošile na reprezentaciju, plaćanje odvjetničkih usluga, kupnju darova, za telefonske račune, režije… Ova revizija i krčmenje milijuna kuna navelo je saborskoga zastupnika HDZ-a i predsjednika HVIDRA-e Josipa Đakića da kaže kako najviše novca ide za informiranje, pa i za listove koji se bave protuhrvatskim djelovanjem te je dodao: „A u tom informiranju postoje listovi koji su se aktivno bavili protuhrvatskim djelovanjem, nazivajući hrvatske invalide Domovinskog rata bordelom patnika, dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška vragovima, Lijepu našu 'lijepom našom haubicom' i takve scene koje su plaćene državnim novcima, koji nisu pravdani, a potrošeni su na honorare, putne troškove, reprezentacije. Državni ured za reviziju je jasno napisao da ih te udruge moraju vratiti.“
• Slovensko otimanje hrvatskoga nema granice. Ne ulazeći u otimanja hrvatskoga teritorija od 1918. godine, u zadnje vrijeme svjedoci smo slovenskoga prisvajanja istarskoga terana, istarskog pršuta, hrvatskoga ovčara, psa dalmatinera, varaždinskoga zelja…, a sada i slavonskoga kulena i slavonskoga kulina. To više nema veze sa zemljopisnim podrijetlom pojedinoga poljoprivrednog proizvoda, ovo je najotvorenije svojatanje svega hrvatskog. Točno prema velikoslovenskim aspiracijama za „veliku Sloveniju“. Tek sada je i slijepcima jasno dokle idu aspiracije Ljubljane prema Međimurju (Hotiza, hrvatska katolička župa Raskrižje…), Sutli (Mokrice, Brežice, Cerklje, Čatež…), Kupi, Beloj Krajini, Gorskom kotaru, sjevernoj Istri, te zašto je došlo do spora u i oko neprenesene štednja Ljubljanske banke, problema oko Nuklearne elektrane Krško, uznastojanja Slovenije na arbitraži oko granice na moru, postavljanju žice na hrvatski teritorij itd.
• U zaglavlju IFIMES-a piše da je to „Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani prikuplja materijale, informacije i podatke o ključnim kriznim žarištima u svijetu…“ Ustvari to je projekt koji ima za cilj obnovu neke nove Jugoslavije. Na njezinu čelu nalaze se momci i djevojke iz cijele bivše Jugoslavije, pa i šire. Na čelu Savjetodavnog odbora IFIMES-a je umirovljeni jugoslavenski diplomat Budimir Lončar, a počasni predsjednik toga tzv. instituta sa sjedištem u Ljubljani je bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Zašto spominjem IFIMES? Zato što, pišući o IFIMES-u i njegovim čelnim ljudima, novinar Novoga listaDenis Romac je zapisao za Budu Lončara da je „umirovljeni jugoslavenski diplomat“!
• Temeljem Zakona o policijskim poslovima i ovlastima te Pravilnika o načinu policijskog postupanja, ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić donio je Odluku o javnom raspisivanju nagrade od 20 tisuća kuna za svaku obavijest koja će rezultirati ili doprinijeti otkrivanju i uhićenju počinitelja kaznenog djela "Javnog poticanja na nasilje i mržnju" iscrtavanjem znaka nacističke svastike na travnjaku Gradskog stadiona Poljud u Splitu. Ja bih Vlahi preporučio da uz svoju potjernicu dopiše adresu na koju će se slati obavijesti o svastici, a koja bi trebala glasiti:
n/r O. R.
20 000 Rankovićevo
(za svastiku)
• Antifašizam je drugi naziv za komunizam i riječ bez sadržaja koja zaokuplja salonske apologete, ad hoc povjesničare ili subvencionirane aktiviste. Antifašisti su maskirani komunisti. I Staljin, Tito, Kim il Sung, Mao Ce Tung i Pol Pot bili su antifašisti. I kao što točno kaže povjesničar i ministar kulture Zlatko Hasanbegović, ovdje „ne govorimo o antifašizmu, nego o jugoslavenskom totalitarnom komunističkom nasljeđu“ i zato bi državno pokroviteljstvo nad antifašističkim proslavama trebalo otkazati, poput onih u Brezovici, Jadóvnu, Kumrovcu, Tuhobiću…, koje su u službi laži i protiv Hrvata i Hrvatske. U prilog tomu je izjava ministra vanjskih poslova Mire Kovača tijekom nedavnoga službenog posjeta Njemačkoj kako se Hrvatska još uvijek nije pomirila sa svojom poviješću. Pritom je mislio na suđenje bivšim šefovima jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču koji se nalaze u pritvoru u Njemačkoj. „U Hrvatskoj nam treba otvoren dijalog o prošlosti, koji bi trebao uključivati i oporbu”, rekao je u Berlinu ministar Kovač za posjeta Muzeju Stasija.
• Istraživač jugokomunističkih zločina Roman Leljak prije neki dan je izjavio da je u Sloveniji za Udbu radilo šezdeset i pet tisuća osoba. Postavlja se pitanje koliko ih je onda radilo za Udbu u Hrvatskoj koja je više od dva puta imala stanovnika od Slovenije.
• Bivši pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević koristio je državna sredstva u privatne svrhe. Prije puta u Norvešku 2014. godine Glavaševiću je za svoje privatne potrebe Ministarstvo branitelja kupilo krovnu kutiju i krovni nosač poznate robne marke Thule. Sve je koštako bijednih 8267 kuna. Bojan se odavno vratio s državnog puta u Norvešku, ali još uvijek nije vratio proizvode marke Thule. Navodno se nalaze na njegovu privatnom automobilu.
• Za boravka u Pragu mađarski predsjednik Viktor Orbán izjavio je kako oko Europe živi 38 milijuna ljudi u vlastitoj zemlji kao unutarnji raseljenici koji u svakom trenutku mogu krenuti put našega kontinenta, te da se očekuje ogromna kretnja naroda i iz Ukrajine. U Bruxellesu, po običaju, nitko nije ni trepnuo. Oni će početi djelovati kad već bude kasno.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više